O nerazdvojivosti kozmologije/ontologije i etike u predsokratovskoj misli

(Napomena: tekst koji slijedi preuzet je iz knjige Pretpostavke liberalnog razumijevanja čovjeka Raula Raunića; cijeli navod bibliografske jedinice nalazi se na kraju ovog posta; sve je preuzeto iz navedene knjige osim naslova ovog posta i slika)

partenon

Izvorna moralnost antičkog svijeta proizlazi iz običajne normativnosti polisa. Običajnu normativnost polisa ili etos zajednice iskazuju i potvrđuju ratničko junački ideali iskazani u Homerovim epovima,[1] i tradicijska uređenost, shodno prirodnom poretku stvari, svakidašnjih radnih uloga, iskazanih u Hesiodovim spjevovima.[2] Oba izraza nalaze svoje opravdanje u „Zeusovoj volji“ ili impersonalnoj nužnosti, koja sudbinski određuje, znade, a povremeno i pretkazuje sva zbivanja. Zbog tog razloga ljudsko je djelovanje rezultat dvostruke uzrokovanosti i odgovornosti. S jedne strane, na djelu je volja bogova ili čak njihovo osobno uplitanje u ljudski svijet, a što čovjek pripisuje sudbini; s druge je strane ljudski izbor i posljedična odgovornost čovjeka, jer premda su bogovi tako htjeli, čovjek je tako učinio.

                Predfilozofske prosudbe o dobru djelovanju počivaju zato na uspješnom obnašanju odgovarajućih očekivanja, koje pred odličnike postavlja etos zajednice. Riječ „agatos“ iz koje se razvija filozofski pojam dobra, Homer tako pridjeva hrabrim, lukavim, vještim i uspješnim odličnicima. Homerova uporaba riječi „agatos“ izvodi svoju snagu iz činjeničnih zbivanja jer ne poznaje etičku dimenziju trebanja. Djelovati u skladu s ulogom, koju shodno položaju u zajednici, pripisuje etos zajednice, znači posjedovati „arete“ ili vrlinu. Vrlina je, tako primjerice, kralja da uspješno vlada, ratnika da bude hrabar, a žene da bude vjerna. Božanska pravednost što sudbinski progovara u ljudskom svijetu, naizgled otvara problem pomirenja osobne životne sreće ili nesreće s ljudskim zaslugama. Arhajski svjetonazor i Homerovi spjevovi, međutim, to, s jedne strane, ne smatraju osobitim problemom jer je u biti sudbine da djeluje ponad nas i na nama nerazumljiv način; a s druge strane, sreća i zasluga djelomice se generacijski poravnavaju u proširenoj obitelji.

                Hesiod u spjevu Poslovi i dani veliča božansku pravednost i suprotstavlja je nepravdi ljudskog svijeta, očekujući Zeusovu intervenciju.

                Prijelaz od razmjerno jednoznačnog arhajskog etosa zajednice k filozofskom propitivanju ljudskog djelovanja očituje se na barem tri razine:

a) U spjevovima Teognisa Megaranina iz 6. st. pr. n. e., riječi „agatos“ i „arete“ više nisu izvedenice iz socijalnih uloga, određenih tradicionalnim etosom zajednice, budući da se rastače unificirani i hijerarhijski poredak polisa. Moralni poredak gubi svoj[e] izvorište u običajima, pa se postavlja općenitije pitanje: koje odlike čovjek treba njegovati?[3]

b) Istaknuti dramatičari Eshil, Sofoklo i Euripid, umjetnički predstavljaju tragični heroizam ljudskog postojanja, koji proizlazi iz dvostruke uvjetovanosti i stalne napetosti između antropološkog i kozmičkog, političkog i metafizičkog, volje i usuda, nomosa i fysisa, pozitivnog prava i prirodnog prava, ljudske pravednosti i božanske pravednosti. Eshilove su tragedije najbliže Homerovim epovima. On pokazuje neizbježivost Zeusove volje, koja nad svime vlada u vidu neumoljivih moralnih zakona. Sofoklove tragedije, posebice Edip i Antigona, upućuju na to da je smisao ljudskog života pronaći pravo mjesto u sveopćoj povezanosti i prirodnom poretku stvari. Tragedije iskazuju bolna iskustva sudaranja između ograničenosti ljudskih svjetonazora i dubokog prirodnog moralnog smisla, iskazanog u volji bogova, koji omeđuje i vrednuje svaki ljudski napor. Bit je tragičnog u dramatizaciji moralne sljepoće, koja dovodi do razaranja jer povrjeđuje prirodni moralni poredak i istodobno pokazuje grozničavu ljudsku potragu za samorazumijevanjem i samopotvrđivanjem svoga mjesta u svijetu. Tragična zbivanja nisu slučajno ili kauzalno uvjetovane nesreće. Ona su nužna, a njihovi su razlozi u samoj prirodi stvari, koja nije uvijek i u potpunosti dostupna ljudskom samorazumijevanju. Stoga se i patnja u ljudskom svijetu ne može uvijek objasniti u terminima ljudske pravednosti.

                Euripidove junakinje – Medeja, Fedra, Hekuba – ne samo što ne vladaju vlastitom sudbinom nego je njihova propast prije rezultat za čovjeka, besmislene nužnosti, negoli shvatljiva moralnog poretka.[4] Štoviše, Euripid u kasnijim djelima, pod očitim utjecajem sofista, ne dvoji samo nad moćima ljudskog uma da shvati vlastiti život, nego i nad racionalnom uređenošću svijeta.

Eshil
Rimska mramorna bista Eshila napravljena oko 30. god. p.n.e., rađena prema starijoj grčkoj brončanoj bisti napravljenoj oko 340-320 god. p.n.e.

                Najdalekosežniji filozofski značaj grčkih dramatičara ipak pripada Sofoklu. On zahtjevnu i osvetoljubivu božansku pravednost suprotstavlja ograničenim ljudskim sposobnostima za razumijevanjem i osjećanjem, ne zato da bi u prvi plan istaknuo nadmoć božanske vizure, nego zato da bi istrajao na pitanju „što znači biti čovjek i smrtnik u međusobno povezanom svijetu bogova, grada i prirode“.[5]

c) Predsokratovski filozofi vjeruju u racionalno jedinstvo univerzuma iskazano u ideji kozmosa. Grčka riječ „kosmos“ označava uređenu cjelinu, ali i primjerenost i ljepotu, te zato nosi u sebi značenje normativnog poretka. Racionalna uređenost kozmosa povezuje i obvezuje sva bića: prirodu, ljude i bogove. Metafizičke zakonitosti, po kojima je ustrojen nenastao i vječni svijet, ujedno su i fizikalne i moralne zakonitosti. Zbog toga predsokratovski filozofi rabe etičku terminologiju u eksplikaciji metafizičkih teza. Tako Anaksimandar tvrdi da ono iz čega stvari postaju, u tome po nužnosti biva i njihova propast, jer one jedna od druge trpe kaznu i osvetu zbog svoje nepravednosti, po redu vremena.[6]

                Heraklit također poseže za pojmom pravednosti da bi objasnio racionalno i nužno ustrojstvo svega što jest, uključujući i pravilnost sunčeve putanje. „Valja znati“, piše Heraklit „da je rat općenita pojava, da je pravda borba i da sve nastaje borbom i po nuždi“, odnosno „Sunce ne može preko svoje mjere; inače će ga pronaći Erinije namjesnice Pravde“.[7]

Heraclitus
Heraklit (c. 535 – c. 475 p.n.e)

                I Parmenid poriče slučajnost u svijetu, a nužnost postojanja objašnjava metafizičkom pravednošću. „Pravda ni postojanje ni propadanje nije pustila iz okova niti ih oslobodila, nego ih čvrsto drži…“.[8] Sveopći tijek zbivanja je, u punini vremena, pravedan i dobar. Ljudsko djelovanje nije u tome izuzetak jer – kako to tvrdi Demokrit – „Čovjek je mali uređeni svijet“.[9] Ono što jest posjeduje normativnu snagu, tj. ujedno je i ono što bi trebalo biti.

_____________________________________________________________________________________________

[1] Vidi: Homer, Ilijada i Odiseja, Matica hrvatska, Zagreb 1961.

[2] Vidi: Hesiod, Poslovi i dani, Matica hrvatska, Zagreb 1970.

[3] Teognis tako piše: „mnogi niska roda su bogati i mnogi odličnici su siromašni, ali mi nećemo bogatstvo mijenjati za svoju vrlinu, jer ona ostaje zauvijek s čovjekom, a posjed prelazi od jednog čovjeka drugome“. Navedeno prema: Alasdair MacIntyre, A Short History of Ethics, Routledge, London 1967., str. 9.

[4] Euripidove tragedije pokazuju besmoćnost čovjeka pred kozmičkim poretkom, pri čemu tragičnost ljudi proizlazi iz njihove izloženosti neshvatljivoj i nepredvidivoj nužnosti, koju Grci imenuju riječju „tyche“. Usp. Lloyd Weinreb, Natural Law and Justice, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts 1997.

[5] Vidi: Charles Segal, Sophocles Tragic World: Divinity, Nature, Society, Harvard University Press, Cambridge, Massachussetts 1997.

[6] Anaksimandrov fragment zabilježio je Teofrast u svom djelu Fysikon doxai, a otuda ga navodi i neoplatoničar Simplikije u svom komentaru Aristotelove Fizike. Vidi: Branko Bošnjak, Povijest filozofije, Matica hrvatska, Zagreb 1993., knjiga I., str. 95; odnosno H. Diels, Predsokratovci I. i II., Naprijed, Zagreb, 1983.

[7] Heraklit, Svjedočanstva i fragmenti, Matica hrvatska, Zagreb 1951., fr. 80.

[8] Parmenid, O prirodi, fragment 8., navedeno prema Branko Bošnjak, Grčka filozofija, Matica Hrvatska, Zagreb 1978., str. 175.

[9] Atomisti – Leukip i Demokrit, (ur. N. Majnarić), Matica hrvatska, Zagreb 1950., fr. 34

Izvor: Raunić, Raul, Pretpostavke liberalnog razumijevanja čovjeka, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2005.

Advertisements

Walter Benjamin – sedma teza o filozofiji povijesti

S njemačkog na srpski preveo: Milan Tabaković

Walter BenjaminVII

Setite se mraka i velike zime
u ovoj dolini leleka.
Brecht: Prosjačka opera

Fustel de Coulanges preporučuje istoričaru da sebi izbije iz glave sve što zna o daljem toku istorije ako hoće ponovo da doživi neku epohu. Ne može se bolje obeležiti postupak sa kojim je prekinuo istorijski materijalizam. To je postupak uživljavanja. Njegovo je poreklo lenjost srca, acedia, koja nema hrabrosti da ovlada pravom istorijskom slikom što namah zablesne. Srednjovekovni teolozi smatrali su je praosnovom tuge. Flaubert, koji ju je upoznao, piše: „Peu de gens devineront combien il a fallu etre triste pour ressusciter Carthage”.* Priroda te tuge biće jasnija ako postavimo pitanje u koga se to, u stvari, uživljava istoričar koji pripada školi istorizma. Odgovor bez ustezanja glasi: u pobednika. Ali oni koji vladaju naslednici su svih nekadašnjih pobednika. Zato uživljavanje u pobednika uvek ide na ruku vlastodršcima. Time je istorijskom materijalisti dosta rečeno. Onaj koji je stalno pobeđivao, sve do dana današnjeg, korača u trijumfalnom pohodu što današnje vlastodršce vodi preko danas pobeđenih. Kao što je oduvek bilo uobičajeno, u trijumfalnom pohodu se nosi i plen. Taj plen se naziva kulturnim dobrima. Ona će u istorijskom materijalisti naići na distanciranog posmatrača. Jer ono što on vidi u kulturnim dobrima, to je za njega, bez izuzetka, takvog porekla da ne može o tome razmišljati bez užasavanja. Ona ne zahvaljuju za svoje postojanje samo naporu genija koji su ih stvorili već i bezimenom kuluku njihovih suvremenika. Nema dokumenta kulture koji istovremeno ne bi bio dokument varvarstva. I kao što on sam nije slobodan od varvarstva, to nije ni proces tradicije u kojem su ta dobra prelazila sa jednog na drugog. Istorijski se materijalista zato, koliko god mu je to mogućno, distancira od tradicije. On smatra svojim zadatkom da ide uz dlaku istoriji.”

______________________________________________________________________________________________

*Malo njih će shvatiti koliko je trebalo biti tužan da bi se oživela Kartagina. – Prim. prev.

Izvor: Benjamin, Walter, Eseji, Nolit, Beograd, 1974., str. 82-3.

Sklonost negativnosti ili pak optimizam pamćenja?

U kognitivnoj psihologiji, teoriji spoznaje i sličnim znanstvenim disciplinama, postoji nešto što se zove “negativity bias”, a što bismo mogli prevesti kao “sklonost negativnosti”. Vrlo kratko rečeno, riječ je o ljudskoj sklonosti da budemo više aficirani lošim nego dobrim stvarima. To može objasniti kojekakve stvari u ljudskim odnosima, od onih najosobnijih do onih službenijih i/ili poslovnih.

Gornja poveznica vas odvodi na tekst koji prema mišljenju autora ovih redaka na vrlo informativan, a opet dovoljno sažet, način objašnjava o čemu se radi.

S druge strane, u psihologiji se nerijetko govori i o “optimizmu pamćenja”, odnosno svojstvu pamćenja da neke stvari “uljepša”. U engleskom jeziku je to poznato pod nazivom “rosy retrospection”, a cijela stvar je usko povezana s fenomenom nostalgije.

U kakvom su točno odnosu “sklonost negativnosti” i “optimizam pamćenja” kod ljudi? Je li riječ o nečemu što je “kontradiktorno” (ako se izvan matematike, logike i analitičke filozofije uopće može govoriti o kontradiktornosti koja bi bila normativne naravi!) ili se odnosi na potpuno druga područja ljudskih kognitivnih sposobnosti? Je li riječ o nečemu što se razlikuje od osobe do osobe ili možda čak od društvene skupine do društvene skupine ili čak nacije do nacije (kako sugerira prvi članak gore kada razmatra primjer ljudi koji pričaju nizozemski kao materinji). Koje bi bile pak implikacije ovog zadnjeg za tzv. (Sapir-)Whorfovu hipotezu koja, usput budi rečeno, u današnjoj (psiho)lingvistici ne uživa najveći ugled, barem ne u svom “tvrdom” izdanju, ali i koja, budimo pošteni, prvotno nije bila formulirana kao hipoteza ni od strane Sapira ni od strane Whorfa, nego tek kasnijih (psiho)lingvista koji su radili na njihovom tragu? Ta sva pitanja su za neka druga istraživanja koja ne samo da daleko nadmašuju jedan ovakav “žanr” kao što je blog post, nego su za to potrebna brojna istraživanja, istraživanja koja se rade u ozbiljnijim institutima, gdje postoje i sredstva i dobra znanstvena kolaboracija i generalno infrastruktura. No, da ne odemo nedajbože u znanstvenu politiku, završimo ovaj post s pjesmom koja me i potaknula da sažmem ove teme u ovako kratak tekst, u svrhu popularizacije znanstvenih koncepata za koje smatram da su vrlo važni u našem razumijevanju, kako naše vrste, tako i samih sebe pa utoliko i – samorazumijevanju.

Pa onda, možemo reći samo da se čini da lirski subjekt u pjesmi Pamtim samo sretne dane definitivno nije sklon negativnosti, njega u pjesmi ne muči “negativity bias”:

“Njega” se tiče lirskog subjekta, naravno, a ne Arsena Dedića koji je igrom slučaja autor teksta (autor glazbe je Kemal Monteno, pa istaknimo i to). U “izvantekstualne” i izvanumjetničke finese ovdje ne valja ulaziti, niti nas se to ovdje tiče: pustimo umjetnost da govori sama za sebe. O pitanjima treba li umjetnost tumačiti samu za sebe ili bismo tumačeći umjetnost trebali uključivati i brojne druge faktore (primjerice biografske činjenice o umjetniku), napisano je puno knjiga i vođeno puno rasprava, ali o toj temi možda nekom drugom zgodom.

optimizam

 

 

 

 

 

 

Dostojevski o koristi

Dostojevski

Iz sedmog poglavlja prvog dijela Zapisa iz podzemlja (prvi put objavljenoj 1864. godine):

“Korist! Štа je to korist? Možete li se poduhvаtiti dа sаsvim tаčno odredite u čemu je uprаvo čovekovа korist? A štа ćemo аko se desi dа ljudskа korist, ponekаd, ne sаmo što može već i morа dа se sаstoji u tome dа čovek nekаd poželi sebi zlo, а ne korisno? A аko je tаko, аko je tаkаv slučаj moguć, ondа celo prаvilo ide do đаvolа. Štа mislite, imа li tаkvih slučаjevа? Vi se smejete? Smejte se, gospodo, sаmo odgovorite: dа nemа i tаkvih koji ne sаmo što se ne uklаpаju nego se i ne mogu uklopiti ni u kаkvu klаsifikаciju? Jer vi ste, gospodo, koliko je meni poznаto, ceo svoj spisаk čovekovih koristi uzeli kаo srednju vrednost iz stаtističkih podаtаkа i nаučno-ekonomskih formulа. Jer zа vаs su koristi: blаgostаnje, bogаtstvo, slobodа, mir, i tаko dаlje, i tаko dаlje, tаko dа bi čovek koji bi svesnog ustаo protiv tog spiskа bio, po vаšem mišljenju, а nаrаvno i po mome, mrаčnjаk, ili i potpuno lud čovek, zаr ne?

Ali, evo štа je čudnovаto: zаšto se uvek dešаvа dа sve te stаtistike, mudrаci i ljubitelji ljudskog rodа, prilikom određivаnjа ljudskih koristi stаlno zаobilаze jednu korist? Čаk je ne uzimаju u obzir onаko kаko bi trebаlo, а od togа zаvisi ceo prorаčun. To još ne bi bilа velikа nevoljа — prosto bismo uzeli tu korist i uneli je u spisаk. Ali, u tome i jeste svа nevoljа što ovа čudnovаtа korist ne ulаzi ni u jedаn spisаk niti u klаsifikаciju! Jа imаm, nа primer, jednog prijаteljа… Eh, gospodo, pа on je i vаš prijаtelj — uostаlom, kome on nije prijаtelj! Kаd se spremа dа urаdi nešto, tаj gospodin će vаm odmаh krаsnorečivo i jаsno izložiti kаko morа postupiti po zаkonimа rаzumа i istine. I ne sаmo to, govoriće vаm uzbuđeno i strаsno o prаvim, normаlnim ljudskim interesimа, s podsmehom će prekoreti krаtkovide glupаke koji ne shvаtаju ni svoju korist ni prаvi znаčаj vrline, i — tаčno posle četvrt sаtа, bez ikаkvog nаročitog povodа sа strаne, već uprаvo po nekom unutаrnjem impulsu koji je jаči od svih njegovih interesа — postupiće sаsvim suprotno, to jest otvoreno će ustаti protiv onogа o čemu je govorio: i protiv zаkonа rаzumа, i protiv lične koristi — jednom rečju, protiv svegа…

 

Upozorаvаm vаs dа je moj prijаtelj tipičnа ličnost i zаto je nekаko teško sаmo njegа kriviti. Eto, u tome i jeste stvаr, gospodo. Ne postoji li, doistа, nešto što je svаkom čoveku drаže i vаžnije od njegovih nаjvećih koristi, ili (dа ne nаrušаvаmo logiku) postoji li nekаkvа nаjkorisnijа korist (uprаvo onа zаobiđenа o kojoj smo sаd govorili), vаžnijа i korisnijа od svih drugih koristi, zbog koje je čovek, аko zаtrebа, gotov dа ustаne protiv svih zаkonа. to jest protiv rаzumа, čаsti, mirа, blаgostаnjа jednom rečju, protiv svih onih divnih i korisnih stvаri — sаmo dа bi postigаo tu osnovnu i nаjkorisniju korist kojа mu je drаžа i vаžnijа od svegа.

— Ali, ipаk korist — prekidаte me vi.

— Dozvolite dа se objаsnimo — nije reč ovde o kаlаmburu, već o tome što je tа korist uprаvo po tome zаnimljivа što ruši i lomi neprestаno sve nаše klаsifikаcije i sve sisteme koje su ljubitelji ljudskog rodа stvorili rаdi ljudske sreće. Jednom rečju, smetа svemu. Ali pre nego što vаm kаžem kojа je tа korist, hoću lično dа se kompromitujem i zаto drsko izjаvljujem: dа su svi lepi sistemi i sve te teorije koje ukаzuju čovečаnstvu nа njegove prаve i prirodne interese, tvrdeći dа bi čovečаnstvo, kаd bi insistirаlo nа tome dа dostigne te interese, odmаh postаlo dobro i plemenito — dа su sve te teorije, zаsаd, po mom mišljenju, čistа аlgebrа!

Dа, аlgebrа. Jer, zаstupаti tu teoriju preporodа čovečаnstvа pomoću sistemа njegovih ličnih interesа, to je, po mom mišljenju, skoro isto… isto što i tvrditi, nа primer, po Beklu, dа čovekа oplemenjuje civilizаcijа, dа nа tаj nаčin postаje mаnje krvoločаn i sve mаnje sposobаn zа rаt. Po logici, izgledа dа je doistа tаko. Ali čovek toliko voli sisteme i аpstrаktne zаključke dа je u stаnju hotimično dа unаkаzi istinu, gotov je dа se ogluši i postаne slep zа činjenice, sаmo dа bi oprаvdаo svoju logiku. Uzeo sаm ovаj primer zаto što je i suviše izrаzit. Pogledаjte oko sebe: krv se potocimа prolivа, i još nekаko veselo kаo dа je šаmpаnjаc. Evo, pogledаjte nаš devetnаesti vek, u kome je živeo i Bekl. Pogledаjte Nаpoleonа — i onog velikog i ovog sаdаšnjeg. I Severnu Ameriku — večni sаvez. I, nаjzаd, kаrikаturu od držаve — Šlezvig-Holštаjn.”

Dijalog i tolerancija

Ne pišem ovdje često, ali naišao sam na blog koji se djelomično preklapa s jednim dijelom sadržaja (a zapravo temeljnom idejom) ovog bloga. Ovdje ću kopirati sadržaj jednog posta s tog bloga i navesti izvor. Zašto ne idem na “re-blog”? Zato jer postoji mogućnost da vlasnica bloga s čijeg bloga ovo preuzimam obriše svoj sadržaj, a smatram da je vrijedno da se sadržaj sačuva i ovdje; ionako nitko od nas nije izvorni autor. Ako vlasnica bloga smatra da bih trebao obrisati, neka se javi u komentar i učinit ću to. Blog s kojeg ovog kopiram je: mrakovanje.wordpress.com

Ono što je zanimljivo je da tekst koji slijedi citira Gadamerov paragraf iz Istine i metode koji smo mi ovdje davno istaknuli u posebnom postu; čini se da je to paragraf koji je ključan i koji ljudi svih mogućih nacija, vjeroispovijesti i habitusa shvaćaju kao ključan. Ja sam ga osobno smatrao ključnim još u doba kada sam čitao Istinu i metodu prije čitanja sekundarnih izvora, u papirnatom izdanju. Slike za ovaj post nema pa zamislite svoju vlastitu sliku. Slijedi post:

“Za istinski razgovor nisu potrebna nikakva pravila, već iskreni susreti ljudi sa različitim pogledima na svijet: samo iz tih duhovnih susreta rađa se smisao za trpeljivost i vrednovanje tuđeg stava. Ljudi sa boljom dušom mogu se bar razumjeti , ako ne i sporazumjeti. Oni kojima je važnije da istaknu pravila prije same stvari o kojoj se razgovara, i nesvjesno potvrđuju da im je više stalo do forme nego do suštine. Sva ta pravila za vođenje razgovora, razrađena do pojedinosti, samo su smetnje neusiljenom odvijanju razgovora.

Mi , doduše, kažemo da neki razgovor vodimo, no što je razgovor više pravi razgovor, utoliko manje je vođenje razgovora podložno volji jednog ili drugog partnera. Tako pravi razgovor nikada nije onaj koji smo mi htjeli da vodimo. Naprotiv, općenito je pravilnije reći da mi u razgovor dospijevamo, ako ne čak i da se u razgovor zaplićemo. Ono, kako tu jedna riječ proizlazi iz druge, kako razgovor doživljava obrte, kako se nastavlja i dovršava, moglo bi, zaista, biti jedna vrsta vođenja, ali u ovom vođenju su partneri razgovora manje voditelji nego vođeni. Niko ne zna unaprijed šta će ispasti u toku razgovora. Sporazum ili njegov neuspjeh je kao događanje koje se odvijalo na nama. Tako onda možemo reći da je nešto bilo dobar razgovor, ili, takođe, da nije bilo pod povoljnom zvijezdom. Sve ovo svjedoči o tome da razgovor ima svoj vlastiti duh, i da govor, koji se u njemu vodi, nosi u sebi vlastitu istinu, tj. nešto otkriva i nečemu omogućava da se pojavi, što odsada biva – ističe H.G. Gadamer u Istini i metodi.

Svaka vezanost za pravila razgovora ograničava spremnost na istinsko slušanje; svaka nevezanost za neka načela razgovora prijeti da se on izrodi u brbljanje. Zato se razgovor mora odvijati u okviru nekih temeljnih načela, dovoljno prostranih da u njima sloboda može da igra: da ih učesnici u razgovoru ne osjećaju kao nametnuta izvana, nego kao doživljena i proživljena iznutra. Ovdje ću, po prvi put u nas, da iznesem ta načela, za koja vjerujem da bi mogla biti vodiči u svakom razgovoru od značaja i značenja za istinu i zajednički život. Ova načela za vođenje razgovora potiču iz otežalog iskustva sporazumevanja.

1. Na jedno pitanje iz ljudskog života po pravilu postoji više odgovora, pa svako ko misli da je njegov odgovor jedino istinit, postaje neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drukčije odgovore, pa i samu mogućnost postavljanja drukčijih pitanja.

2. Čovjek je biće koje pita i odgovara, preuzimajući odgovornost za posljedice svojih pitanja i odgovora: moguće i stvarne, dobre i loše. Ovdje se odgovornost ne shvaća samo kao spremnost da se poštuju običajne , moralne, vjerske, pravne itd. norme i pravila koji inače reguliraju odnos pojedinca prema zajednici, prirodi, mrtvima, sebi i sl. Biti odgovoran znači biti u prilici da odgovoriš na izazov, a ne samo da odgovaraš pred nekom normom ili sudom, ako nisi nešto učinio kako se od tebe očekivalo. Biti odgovoran znači biti odgovor na izazov što, naravno, ne isključuje osjećanje obaveze i odgovornosti prema drugim osobama ili sebi kao osobi. Biti odgovoran znači biti spreman da se na sebe preuzme krivica za nastale posljedice vlastitog čina.

3. Ako razgovor vode osobe a ne ustanove, onda odgovornost mora biti osobna, inače je nema. Kolektivna odgovornost postoji tamo gde su ljudi postali ravnodušni prema zločincima: tu niko nije kriv pojedinačno, ili, što je isto, svi su krivi. Baš zato što pojedinac nije kriv i odgovoran, ustanove nikome ne odgovaraju. Razgovor je susret različitih ljudi: ovde je bitno priznanje osobe koja vodi razgovor, a ne njene uloge u sistemu.

4. Ako se svaki odgovor na neko pitanje i ne uvaži na kraju razgovora, ipak je dobro saznati da postoje i takva mišljenja. Ako je pitanje o kome se raspravlja povezano sa sudbinom svih, onda svi imaju pravo da izraze svoje mišljenje, zajednica nema uvida u moguća i stvarna rešenja svojih problema: ona ne zna o sebi sve što bi mogla da sazna, ako se otvori.

5. Kao ličnost, čovjek nikada nije dovršen i svršen; on je biće nedostatka. On nema drugog puta da sebe upotpuni, to jest proširi i produbi, nego da stupi u dodir sa drugim ljudima koji se od njega razlikuju. Od njih on jedino može da nauči nešto drugo, da se mijenja i razvija u pogledu razumijevanja svijeta oko sebe i samoga sebe. Promjena u svijetu je projmena u njemu: ako svi članovi zajednice sudjeluju u razgovorima, onda svi uče i napreduju u razumijevanju svijeta i sebe.

6. Nema razgovora ako se ljudi susreću kao stranci, to jest ako nemaju ništa zajedničko. Mora da postoji nešto što mogu da razmijene: riječ istina upućuje na ono što je isto ili slično među njima. Oni moraju da osjete potrebu za razgovorom, da bi im razgovor uopće postao potreba. A oni će osjetiti tu potrebu ako su svjesni razlika, ali sličnosti u osjećanjima, vjerovanjima i ponašanju. Uvijek valja isticati ono zajedničko do čega se u razgovoru došlo, kako bi se dobilo na povjerenju i motivima za daljni razgovor. Pri tome, naravno, ono što je zajedničko ne mora da bude bitno, a ono što je bitno ne mora da bude zajedničko, ali mora se početi od nečega što povezuje ljude.

7. Bez poverenja u drugog i poštovanja drugog, koji teži istini, bez obzira koliko je daleko od nje u početku razgovora, nema iskrenog susreta između dva čovjeka, pa umjesto razgovora dijve ličnosti, imamo razgovor dvije maske. Ljudi se mogu odlično razumjeti, ali ako ne vjeruju jedan drugome, onda nema zajedničkog života, zato je dobra volja presudnija od znanja, jer gde nema po-vje-re-nja, nema ni razgovora. Svaki ugovor samo je dokaz više da je među ljudima nestalo povjerenja. Svaki katanac na ustima ili vratima svedoči o gubitku poverenja među njima. ”Samo onaj ko veruje u svet, može nešto da učini sa njim” – Martin Buber. Poverenje ne uskraćuje pitanja.

8. U razgovor se ulazi s namerom da se traži istina, a ne da se ostvari pobeda nad sagovornikom: čim priznam pravo drukčijeg mišljenja , odričem se prava da sam samo ja u pravu. Čim pristaneš na razgovor, ostvario si minimum jednakosti i trpeljivosti prema drugom čoveku i drukčijem mišljenju. Razgovor nije nadmetanje i borba, već otvaranje i igra. Herodolt priča u svojoj Istoriji da su Perzijanci dva puta raspravljali o svakoj važnoj stvari: u pijanom stanju i trijezni. Ako im se svidi ono što su zaključili pijani i kad su trijezni, onda su usvajali tu odluku ili rješenje.

9. Svaki učesnik u razgovoru zavisi od drugoga s obzirom na saznanje istine i smisla, i zato odnos moći ovdje mora biti isključen: svi rade na ostvarenju boljih mogućnosti mišljenja i življenja. Biti zavisan od drugoga ne znači biti podređen niti biti nadređen : otuda potreba za solidarnošću. Biti trpeljiv ne znači samo priznati drugom da misli i djeluje po svojoj volji, nego i smoći snage da se vlastita misao i djelovanje otvore za prigovore i svjesnu i nesvjesnu dopunu.

10. Jedini način da se izađe na kraj sa sumnjom i neredom u nama i oko nas, jeste razgovor i odgovor o tome kako ćemo živjeti. Samo kroz razgovor možemo stupiti u svjetsku kulturu srca i uma: dok vodite razgovor, potisnite, stavite u zgrade i zaboravite sve što nije u vezi sa istinom i smislom. Sv. Toma ima pravo: ”Bolje je znati malo o važnim stvarima nego mnogo o nevažnim”.

11. Ako u razgovor ulaze ljudi koji ne znaju sve o nekoj stvari, onda oni ne mogu ni da predvide ishod razgovora: ja i ti nismo zatvoreni svjetovi. Ako smo svjesni da u razgovor ulazimo kao ograničena bića, a razgovor donese ploda, onda je to zahvaljujući našoj mani: ona omogućava da učimo i da budemo bolji. Ako učite iz ljubavi, istina će vas pratiti kao vlastita sjenka. Kao što sunčevi zraci otvaraju ruže, tako će duhovno zračenje otvarati vaše duše za ono što je istinito, lijepo, dobro i sveto.

12. Nema drugog načina da svaki pojedinac dostigne punoću svoga bića nego da stupi u razgovor sa drugim koji se od njega razlikuje: ovaj drugi je mogućnost njega samoga. Odustati od razgovora znači odustati od sebe, a ne samo od istine i smisla: ako me pažljivo slušaš, onda osjećaš da razgovaraš sam sa sobom u trenutku iskrenosti. Upoznaj sebe kroz mene.

13. Dok smo otvoreni za druga iskustva, misli i vrijednosti, možemo da stvaramo: samo u dodiru sa drugim možemo da rastemo. Onaj ko je sebe zatvorio za druge, nema budućnosti. Kao zatvoreno biće, osuđen je da boravi u samom sebi, bez nade da iskorači u novo iskustvo.

14. Istina nije u meni ni u tebi, nego između nas: zato u razgovor uđemo sa jednim mislima, a izađemo sa sasvim drugim. Ako vjerujemo da se razgovorom dolazi do istine, onda vjerujemo u istinu: ima stvarnosti koje postoje samo ako u njih vjerujemo!

15. Čim se javi neki problem, to je samo po sebi razlog za okupljanje: ono što povezuje tako različite ljude jeste problem koji je zajednički. Metodološki, trebalo bi ući u razgovor naglašavajući ono što nas ujedinjuje i što nam je zajedničko, a razlike prepustiti kasnijoj obradi. Ali se za račun onoga što je zajedničko, ostavlja po strani ono što je posebno i pojedinačno, to ne bi vodilo istinskom jedinstvu, jer bi te razlike ubrzo izbile na površinu i izazvale nove sporove.

16. U toku rasprave otkrivaju se ne samo istine, nego i zablude. Nema istine o meni i tebi koja bi bila unapred data: ona je uvijek zadata. Ako se do istine tek treba doći, znači da je niko unaprijed ne zna. Zato svaki učesnik u razgovoru mora biti spreman da uvaži zabludu, ali ne i da oprosti laž. Tako svaki postaje svjestan važnosti razgovora kao načina dolaženja do novih vijesti i kao pripremi za odlučivanje o stvarima koje se ne tiču samo pojedinca. M. Buber tačno kaže: ”Sve je na našem putu odluka, namjerna, naslućena ili prikrivena” .

17. Nakon razgovora, u duhu i srcu nosimo više nego što smo u razgovoru unijeli: zato mi je drukčije mišljenje potrebno koliko i moje. Jer čovek je misaono biće, koje u isto vreme i vjeruje i sumnja u istinitost svoje misli. Pošto misli na svjestan i nesvjestan način, to se dešava da bude u sporu sa samim sobom. Spor rješava provjeravanjem svojih misli u razgovoru: svaku od svojih misli uspoređuje sa mislima drugih, uočavajući prednosti i nedostatke. Ko zastupa jedno mišljenje, primoran je da sasluša i drukčije, ako ne želi da ispusti iz svog saznajnog pogleda bitne dijelove i slojeve stvarnosti. Oba mišljenja odnose se na razne strane stvarnosti, i utoliko se, u krajnjoj spoznaji, dopunjuju. ”Ima iskustava koja nas nagone da sve iznova provjerimo” – isticao je R. Jinger.

18. Učesnici u razgovoru moraju biti svjesni da ne samo što jedan drugome pomažu da više saznaju, nego i da se bolje upoznaju: oni ne proširuju samo svoju svijest nego i svoje zajedništvo!

19. Nema te misli, vjerovanja ili ponašanja o kojima se ne može razgovarati, a to znači da je sve podložno kritičkom sudu i intersubjektivnoj provjeri. To ne znači da nema vrijednosti koje trajno obilježavaju ljudski život: sam život je takva vrijednost i ne smije biti dovedena u pitanje. Što god se događa meni, može se dogoditi i tebi.

20. U razgovoru ljudi postaju mekši i otvoreniji za razlike: tako je sam put otkrivanja istine vrijedan koliko i sama istina.

21. Dva čoveka moguće je privoljeti na razgovor samo ako oba uvide jedan viši i zajednički cilj koji je ostvariv samo ako oni udruže svoje duhovne i tjelesne snage: samo tako se smanjuje napetost i raste povjerenje između njih.

22. Odustajanje od razgovora osvećuje se gubitkom istine i smisla, a nada nas pomalo napušta: zato je bolje postepeno ukljanjati sve ono što smeta i ometa da se ljudi razumiju i slože. Susreti ljudi koji različito misle značajni su iz psiholoških, društvenih, moralnih i kulturnih razloga: oni su korak ka upoznavanju, sazrijevanju i učenju od drugih.

23. Samo ako ljudi ulaze u razgovor svjesni da niko ne može da izgubi a da svi mogu da dobiju, onda su dorasli za istinu i smisao. Oni znaju da se tu ne događaju sukobi ličnosti, nego sudari shvaćanja: umjesto biranja ličnosti, na djelu je biranje programa. Logička pravila dokazivanja važe nezavisno od onoga ko dokazuje: ovdje razlog zamjenjuje osobu!

24. Treba reći da logika obezbjeđuje pravilno mišljenje i zaključivanje, ali ne i istinsko mišljenje i zaključivanje. Ako neistiniti iskazi mogu biti isto tako logični kao i istiniti, onda se razlika između njih ne može naći na području logike. Istinito mišljenje mora biti pravilno, pravilno mišljenje ne mora biti istinito. Čuvajte se logike, jer ona može, ali ne mora, da ima veze sa istinom. Logika je često način da zaključite pogrešno, uvjereni da ste u pravu.

25. U razgovoru se mora izvesti na čistac što neko misli pod ovim ili onim pojmom, jer se mnogi nesporazumi rađaju iz različitog razumijevanja istih riječi i pojmova: misli se jasno vide i čuju kroz riječi i pojmove koji imaju sasvim određen sadržaj i obim. Samo preko razumijevanja zajedničkih značenja, mi se možemo približiti jedan drugome. Postoje razlike između onoga što neko kaže i onoga što drugi čuju: riječi varaju misli. Istinsku zajednicu čine ljudi koji se međusobno dobro razumiju: oni dijele jedan sijvet zajedničkih značenja. Prije svega, nužno je da se upoznamo sa rječnikom svojih sugovornika; kao što je jezik domovine za pjesnika, tako i svaki učesnik u razgovoru ima svoju domovinu, i voli kao i vi svoju.

26. Jedino u čemu se učesnici mogu unaprijed složiti jest da odbace nasilje kao način rješavanja međusobnih sporova i sukoba. Ovaj prevrat u načinu mišljenja nužno je izvesti, da bi se mogao izvesti preokret u načinu življenja.

27. Učesnici u razgovoru moraju biti svjesni da niko od njih ne gubi identitet time što zajedno dođu do zajedničkih značenja: još uvek preostaje više razlika nego sličnosti među njima.

28. Razgovor je povezan sa nekom nesigurnošću svakog učesnika: to je prilika da se provjeri slika koju svaki pojedinac ima o sebi i o svojim stavovima.U razgovoru svaki čovek pristaje na saznanje da je nesiguran i ograničen, ali on se toga ne stidi, jer je to način na koji svaki čovjek živi i djeluje.

29. Nijedan pogled na svijet koji dijeli ljude ne bi trebalo da postane njihov vodič u mišljenju, vjerovanju i ponašanju: kad god izabere rasni, klasni, nacionalni, stranački itd. interes za svoga vođu, mogu biti sigurni da čine grešku i grijeh. Ne valja od razlika praviti razloge za nepovjerenje, sumnju, mržnju i svađu. Odanost istini znači mnogo više od odanosti rasi, klasi, naciji, stranci. Ako se svaka stvar vidi i ocjenjuje isključivo kroz grupni interes, onda su sukobi sa drugim grupama sasvim izvjesni: ideologija je govor koji jedna grupa drži samoj sebi, dajući za pravo svome interesu.

30. Svjesni da se svaki nasilni sukob može svesti na duhovni spor, ljudi otvaraju sebe za nove mogućnosti i moći. Nenasilje nije nemoć, nego prikrivena moć s obzirom na cilj, a s obzirom na sredstvo – miroljubivo. Zaista, moćan oblik djelovanja. Neodgovorno delanje je ono koje unosi zbrku u red, koje narušava pravila igre, i koje, u krajnjoj liniji, izaziva štetne posljedice.”

Iz: Đuro Šušnjić, Dijalog i tolerancija, Čigoja štampa, Beograd, 1997.

Je li mladost umela da peva kao što starci pevaju o njoj?

Pitanje iz naslova spontano mi je palo na pamet (a kako drugačije?) dok sam par sekundi razmišljao što da upišem u prostor predviđen za isti. Ne znam što znači “starci” u tom naslovu, ne znam do koje je godine čovjek mlad i tko se ima “pravo” zvati starim ili mladim. Možda je to pitanje poput onoga u kojem trenutku čovjek koji gubi vlas po vlas kose postaje ćelav? Nakon koje otpadnute vlasi? Možda su mladost i starost zaista samo stanja duha ili su, to, barem primarno.

U međuvremenu jedna lijepa pjesma Rogera Hodgsona koja je poznata i u raznim obradama:

Tekst:

“Logical Song”

When I was young, it seemed that life was so wonderful,
A miracle, oh it was beautiful, magical.
And all the birds in the trees, well they’d be singing so happily,
Joyfully, playfully watching me.
But then they sent me away to teach me how to be sensible,
Logical, responsible, practical.
And they showed me a world where I could be so dependable,
Clinical, intellectual, cynical.There are times when all the world’s asleep,
The questions run too deep
For such a simple man.
Won’t you please, please tell me what we’ve learned
I know it sounds absurd
But please tell me who I am.

Now watch what you say or they’ll be calling you a radical,
Liberal, fanatical, criminal.
Won’t you sign up your name, we’d like to feel you’re
Acceptable, respectable, presentable, a vegetable!

At night, when all the world’s asleep,
The questions run so deep
For such a simple man.
Won’t you please, please tell me what we’ve learned
I know it sounds absurd
But please tell me who I am.

 

Nikola Kuzanski – Razgovor kršćanina i poganina

Izvornik: Nikolaus von Kues, “De Deo abscondito – Der verborgene Gott”, u: Philosophisch-theologische Schriften, hg. und eingeleitet von Leo Gabriel; übersetzt und kommentiert von D. und W. Dupré, Bd. I.2. (Nachdruck der 1964 erschienenen 1. Auflage), Freistadt 1989, str. 299-309.

Preveo: Mario Kopić

640px-Bronnikov_gimnpifagoreizev

Poganin: Vidim da ti, dok se klanjaš u dubokoj poniznosti, niz lice teku suze ljubavi, iskrene, a ne hinjene. Reci mi, molim te, tko si?
Kršćanin: Kršćanin sam.
P. Koga slaviš?
K. Boga.
P. Tko je Bog kojega slaviš?
K. Ne znam.
P. Kako tako ozbiljno slaviš nešto što uopće ne poznaješ?
K. Zato što ne poznajem, slavim (quia ignoro, adoro).
P. Čudan prizor: čovjek koji duboko doživljava (affici) nešto što ne poznaje!
K. Meni bi bilo još čudnije kad bih duboko doživljavao nešto što prema mojem mnijenju poznajem (scire).
P. Zašto?
K. Jer čovjek uistinu manje poznaje ono što prema svojem mnijenju poznaje, nego ono što zacijelo ne poznaje.
P. Objasni mi to detaljnije, molim te.
K. Svatko tko misli da nešto zna, iako ustvari ne može znati ništa, čini mi se bezuman.
P. Meni se ti činiš posve bezuman (amens) kada tvrdiš da ništa nije moguće znati!
K. Pod ‘znanjem’ (scientia) razumijem dokučivanje (apprehensio) istine. Onaj tko kaže da zna, tvrdi da je dokučio istinu.
P. To i ja vjerujem.
K. Jest, a kako bi mogao dokučiti istinu, ako ne spoznaš Istinu po sebi? Ako je naime spoznavatelj (apprehendens) prije spoznatog (apprehensum), tada ne možemo govoriti o spoznaji istine.
P. Ne razumijem kako istinu možemo spoznati samo kao Istinu po sebi.
K. Miliš li da je možemo spoznati i na drugi način i u nečem drugom?
P. Da.
K. Očito se varaš, jer izvan Istine nema istine, izvan kružnosti nema kruga, izvan ljudskosti nema čovjeka. Dakle ni istina se ne može otkriti izvan Istine, niti na drugi način, niti u nečem drugom.
P. Kako mi je u tom slučaju znano (notum), što je čovjek, što kamen, a što sve druge stvari koje poznam (scio)?
K. Ništa od svega toga ne poznaš, nego svoje poznavanje samo zamišljaš. A ako bih te zapitao o štostvu (quidditas) onoga što prema tvom mišljenju poznaješ, priznao bi da nisi kadar izraziti (exprimere) samu istinu čovjeka ili kamena. Znanje da čovjek nije kamen ne izvire iz znanja (scientia), zbog kojega bi znao za razliku između čovjeka i kamena, nego iz dojma o pripadajućim osobinama (ex accidenti), iz različitih djelatnosti i oblika kojima nadijevaš različita imena kada ih razlikuješ. Imena nastaju zbog kretanja u razumu koji razlikuje (discretiva ratio).
P. Je li istina jedna ili ih ima više?
K. Samo je jedna, jer samo jedinstvenost (unitas) jest, a istina se podudara s jedinstvenošću, jer je uistinu jedinstvenost samo jedna (verum sit unam esse unitatem). Kao što među brojevima možemo naći samo jedinstvo, tako i u mnoštvu možemo otkriti samo jednu istinu. Onaj tko ne dostigne jedinstvo, neće nikada spoznati broj, a tko u jedinstvu ne bi prepoznao istinu, ne može ništa istinski znati. Premda, naime, misli da zna, lako može iskusiti da se to što prema njegovu mišljenju zna, može znati i na istinitiji način (verius). Istinitije nego što sam vidiš, može se vidjeti nešto vidljivo – naime, ako imaš oštrije oči. Dakle, ne vidiš ono što je uistinu vidljivo – a isto vrijedi za sluh i sva ostala osjetila. Sve što znamo drukčije nego što bi se moglo znati, ne znamo uistinu, nego drukčije i na drugi način (alter et alio modo). Istinu, međutim, ne poznajemo na neki drugi način od načina koji je istina sama. Zato je bezuman onaj tko misli da nešto uistinu poznaje, a ne poznaje Istinu. Zar ne bismo smatrali ludim slijepca koji bi mislio da poznaje razlike među bojama, a ujedno ne bi poznavao boje?
P. Ali tko od ljudi uopće išta zna, ako se ništa ne može znati?
K. Mudrim čovjekom možemo smatrati onoga koji zna da ne zna i zato poštuje Istinu, jer zna da se bez nje ništa ne da dokučiti, da se bez nje ne može niti biti, ni živjeti ni umovati.
P. Možda te je upravo to privuklo slavljenju, naime, žudnja da budeš u Istini (desiderium essendi in veritate)?
K. Baš tako, kako si rekao. Ne slavim Boga koga vi pogani poznajete i imenujte prema svojem pogrešnom uvjerenju, nego Boga samog, koji je sama neizreciva Istina (colo…ipsum Deum, qui est ipsa ineffabilis veritas).
P. Reci mi, brate, molim te, kakva je razlika između tvog slavljenja Boga koji je Istina i našeg slavljenja kojim ni ne namjeravamo (intendamus) slaviti Boga koji ne bi uistinu bio Bog?
K. Razlika je prilično; a daleko je najvažnija u tome da mi slavimo apsolutnu Istinu samu, nepomiješanu, vječnu i neizrecivu, a vi je ne slavite kakva je apsolutna u sebi. Slavite je takvu kakva je u svojim djelima, slavite jedinstvo u broju i mnoštvu, a ne apsolutno jedinstvo (unitas absoluta). Zato bludite (errantes), jer Istina, koja je Bog, nije priopćiva.
P. Molim te, brate, dovedi me do toga da razumijem tvoje umovanje o Bogu! Odgovori mi i reci što znaš o Bogu kojeg slaviš?
K. Znam da sve što znam nije Bog i da sve što poimam (concipio) nije Bog, nego da On sve to daleko prekoračuje (exuperat).
P. Znači da je Bog ništa?
K. Nije ništa, jer to ništa ima ime ničega.
P. Ako nije ništa, onda je nešto (aliquid).
K. Nije ni nešto, jer nešto nije sve, a Bog nije radije nešto nego sve.
P. Čudne stvari zboriš o Bogu kojeg slaviš: da nije ništa, da nije nešto. Nedokučiv je za svaki razum (ratio).
K. Bog je s onu stranu ničega i nečega, jer mu je ništa pokorno (ipsi oboedit nihil), da bi nastalo nešto. To je, naime, njegova svemoćnost: moć s kojom prekoračuje (excedit) sve što jest i što nije, tako da mu se pokorava i ono što jest i ono što nije. On naime čini (facit) da nebitak (nonesse) prelazi u bitak (esse) i bitak u nebitak. On nije ništa od toga što je pod njim, i pred čim je (praevenit) On sa svojom svemoći. Stoga ne možeš reći da je On više ovo ili ono, jer je sve od Njega.
P. Možemo li Ga imenovati?
K. Ono što se može imenovati je neznatno (parvum), dok je Njegova veličina nepojmljiva. On ostaje neizreciv.
P. Dakle, on je neizreciv?
K. Nije neizreciv, nego je više izreciv nego sve, budući da je uzrok svega što se može imenovati (nominabilia). Kako bi mogao biti bez imena onaj tko drugima daje ime?
P. Dakle, izreciv je i neizreciv?
K. Nije ni to. Bog, naime, nije korijen protuslovlja (radix contradictionis), nego je jednostavnost (simplicitas) prije svakog korijena. Stoga ne smijemo reći ni da je izreciv i neizreciv.
P. Hoćeš li uopće išta o Njemu reći?
K. Nije imenovan, nije neimenovan, nije imenovan i neimenovan, jer sve što možemo disjunktivno ili kopulativno, skladno (per consensum) ili protuslovno o Njemu izreći, zbog uzvišenosti (excellentia) Njegove beskonačnosti nije Mu primjereno. On je jedno načelo (principium), prije svake misli koju o Njemu možemo oblikovati.
P. U tom slučaju, Bogu ne pripada bitak (esse)?
K. U pravu si.
P. Dakle, On je ništa?
K. Nije ništa, nije nebićevan, niti pak bićevan i nebićevan (non est nihil, neque non est, neque est et non est), jer je vrelo (fons) i izvor (origo) svih načela bitka i nebitka (principia essendi et non-essendi).
P. Tada je, dakle, Bog doista vrelo načela bitka i nebitka?
K. Ne.
P. Ali maloprije si to rekao.
K. Istinu sam rekao kada sam to tvrdio i sada govorim istinu kada to odričem. Ako, naime, postoje bilo kakva načela bitka i nebitka, Bog im prethodi. Ne-bitak nema kao načelo ne-bitak, nego načelo bitka, jer ne-bitak ima potrebu za načelom, da bi bilo (ut sit). Tako je, dakle, načelo ne-bitka, jer ne-bitak bez Njega ne postoji.
P. Je li Bog istina?
K. Ne, on je prije svake istine.
P. Dakle, on je nešto drugo od istine?
K. Nipošto. Ne može mu pripisivati ‘drugost’ (alteritas ei conveniri nequit), budući da je On prije svega što smatramo istinom i imenujemo ‘istina’. Beskonačno je uzvišeniji od svega toga.
P. Pa ipak Boga imenujete Bog?
K. Imenujemo.
K. Govorite li istinu ili laž?
K. Ni jedno ni drugo, niti oboje istodobno. Ne govorimo istinu, ako tvrdimo da je to Njegovo ime, ne govorimo ni neistinu, ako negiramo da je to Njegovo ime. Također ne govorimo istinu i laž, jer je Njegova jednostavnost prije svega što se može imenovati, i prije svega što se imenovati ne može.
P. Zašto Ga imenujete Bog, ako ne poznajete Njegovo ime?
K. Zbog sličnosti savršenstvu (similitudo perfectionis).
P. Hajde, objasni sad to!
K. Ime ‘Bog’ (grčki: theos, prim., prev.) dolazi od riječi ‘theoro’ (vidim, motrim, prim. prev.). U našem području (regio), Bog je to što je vid u području boje. Samo vid može zamijetiti boju, ali da bi bio slobodan za zamjedbu bilo koje boje, njegovo je središte bezbojno. Vid je sa stanovišta boje stoga prije ništa nego nešto. Područje se boje naime ne dotiče bitka izvan toga područja. Zato se s točke motrišta vida sve što jest nalazi u njemu. A sam vid u njemu ne nalazimo. Vid koji je bezbojan ne možemo imenovati u području boje, jer za njega ime nijedne boje nije prikladno. A ipak je upravo vid svojim razlikovanjem dao ime svakoj boji. Zato je svako imenovanje (nominatio) u domenu boje ovisno o njemu, ali ime Njega, od kojega potječe svako ime, prije je ništa nego nešto. Odnos Boga prema svemu (omnia) jest kao odnos vida prema vidljivim stvarima.
P. Sviđa mi se to što si rekao. Jasno mi je da u području stvorenih bića (creaturae) ne nalazimo niti Boga niti Njegovo ime. Prije će biti da Bog izmiče svakom pojmu (conceptus), nego da o Njemu možemo tvrditi bilo što. Ne možemo Ga otkriti u području stvorenih bića, jer nema njihovo ustrojstvo (conditio), ne možemo Nesastavljenog (non-compositum) naći u području sastavljenog. A sva imena koja izričemo imena su sastavljenog. Sastavljeno pak ne opstoji iz sebe, nego iz Onoga koji je prije svakog sastavljenog. Premda je dakle područje sastavljenog i sve što je sastavljeno (omnia composita) samo po njemu jest to što jest, On sam je u području sastavljenog neznan, jer nije sastavljen.
Stoga neka na vjekove vjekova bude slavljen Bog koji je skriven pred očima svih mudraca svijeta!

(1445)

(Napomena autora bloga: na prijevod ovog teksta naišao sam prije nešto jedva malo manje od dvije godine na blogu gospodina Darka Cvijetića i sačuvao sam ga; sada ga prenosim ovdje jer smatram da ga je vrijedno sačuvati i na ovom blogu te podijeliti s drugima koji su zainteresirani.)