Hakim Bey – Imedijatizam

Image

Hakim Bey – Imedijatizam

Prevela: Ana Grbac

Svako iskustvo je posredovano – mehanizmima osjetila, mišljenjem, jezikom itd. I svaka se umjetnost nesumnjivo sastoji od daljnjih posredovanja iskustva.

Posredovanje se odvija postupno. Neka iskustva (miris, okus, spolni užitak itd.) manje su posredovana od drugih (čitanja knjige, gledanja kroz teleskop, slušanja glazbe). Neki mediji, posebno “žive” umjetnosti poput plesa, kazališta, glazbenih ili poetskih izvedaba, manje su posredovani od drugih kao što su naprimjer televizija, CD-i i virtualna stvarnost. Čak i kod medija koji se obično nazivaju “medijima” (posredovateljima), neki su više, a neki manje posredovani, ovisno o tome koliko imaginativnog sudjelovanja zahtijevaju. Novine i radio iziskuju više mašte, film manje, televizija još manje, virtualna stvarnost najmanje od svih (zasada).

Za umjetnost, upletanje Kapitala uvijek signalizira veći stupanj posredovanja. Ustvrditi kako je umjetnost postala robom znači reći da se medijacija, ili posredništvo, već dogodilo i da taj međuprostor čini rascjep i da je ta rascijepljenost jednaka “otuđenju”. Improvizirana glazba koju prijatelji sviraju kod kuće manje je otuđena od one koja se uživo izvodi u Metropolitanskoj operi, ili glazbe posredovane nekim drugim medijem (bilo da je riječ o PBSu, MTVu ili walkmanu). U stvari, moglo bi se ustvrditi da je glazba koja se distribuira besplatno ili po cijeni kasete poštom, manje “otuđena” od “žive” glazbe koja se svira na velikom “We are the world” spektaklu ili u noćnom klubu u Las Vegasu, premda se potonja izvodi pred živom publikom (ili se tako barem čini), dok prije spomenutu snimljenu glazbu konzumiraju udaljeni i nepoznati slušatelji.

Tendencije visoke tehnologije i tendencije kasnog kapitalizma tjeraju umjetnost u sve ekstremnije oblike posredovanja. Obje proširuju rascjep između proizvodnje i potrošnje umjetnosti, uz odgovarajući porast “otuđenja”.

S nestankom “mainstreama”, a samim tim i “avangarde” u umjetnosti, primjećeno je da su gotovo istovremeno razvijenija i intenzivnija umjetnička iskustva obnovljena u medijima i da su pretvorena u “smeće” poput svog ostalog smeća u sablasnom svijetu potrošne robe. “Smeće”, kako je pojam bio redefiniran recimo u Baltimoreu 70-ih, može biti vrlo zabavano – kao ironičan osvrt na neku vrstu nehotične folk kulture koja okružuje i utječe na nesvjesna područja “popularnog” senzibiliteta – kojeg, s druge strane, dijelom proizvodi sam Spektakl. “Smeće” je nekad bilo svjež koncept s radikalnim potencijalom. Sada je, međutim, usred ruševina postmodernizma konačno počelo zaudarati. Ironična prizemnost konačno je postala odvratna. Da li je, danas, moguće biti ozbiljan ali ne i razborit? (napomena: “Novo čistunstvo” (novi puritanizam) nije ništa drugo doli naličje nove prizemnosti. Mondeni neopuritanizam nosi ljagu reakcije na isti način na koji su postmodernistička filozofska ironija i očaj vodili u reakciju. Društvo koje teži pročišćenju isto je kao i pijano društvo. Jedino što preostaje nakon “12 stepenica” trendovskog odricanja u 90-ima, trinaesta je stepenica ka vješalima. Ironija je možda postala dosadna, ali samosakaćenje nikada nije bilo ništa drugo doli provalija. Dolje frivolnost – dolje razboritost.) Sve istančano i lijepo, od nadrealizma do break-dancea, završilo je kao krmivo za McDeathove reklame; petnaest minuta kasnije sva je čarolija isisana i sama je umjetnost mrtva poput sprženog skakavca. Medijski magovi, koji su u prvom redu postmodernisti, počeli su se, poput lešinara koji povraća i ponovo ždere jednu te istu lešinu u opscenoj ekstazi autoreferencijalnosti, hraniti životnom snagom “Smeća”. Gdje je izlaz?

Prava umjetnost je igra; igra je jedno od najneposrednijih iskustava. Od onih koji su odnjegovali užitak igre ne može se očekivati da od njega odustanu samo da bi odaslali političku poruku (kao u “umjetničkom štrajku” ili “ukidanju bez realizacije” umjetnosti itd.). Umjetnost će opstati, otprilike kao i disanje, hranjenje i jebanje.

Unatoč tomu, krajnje nas otuđenje umjetnosti odbija, posebno u “medijima”, u komercijalnom oglašavanju, galerijama, “glazbenoj industriji” itd. Ponekad brinemo čak i o razmjeru u kojem nas naša upletenost u umjetnosti kao što su pisanje, slikanje ili glazba čini suučesnicima u gadnoj apstrakciji, odmaku od neposrednog iskustva. Nedostaje nam izravnost igre (prvotni poticaj u stvaranju umjetnosti); nedostaje nam miris, okus, dodir, osjet tijela u kretanju.

Kompjuteri, video, radio, tiskarski strojevi, sintesajzeri, fax uređaji, kasetofoni, fotokopirke – sve su to dobre igračke, ali i stravične ovisnosti. Naposljetku shvaćamo da ne možemo “posegnuti i dotaknuti nekog” tko nije fizički prisutan. Ti mediji mogu biti korisni našoj umjetnosti – ali nas ne smiju posjedovati, niti smiju posredovati, odvojiti nas, stati između nas i naše anime /našeg animalnog. Želimo vladati medijem, ne želimo da on Vlada nama. Željeli bismo se prisjetiti psihičke borilačke vještine koja ističe spoznaju da je tijelo od svih medija najmanje posredovano.

Stoga, kao umjetnici i “kulturni radnici” koji nemaju namjeru odustati od djelovanja u odabranom mediju, zahtijevamo od sebe iznimnu svijest o imedijaciji, kao i svladavanje izravnih načina ostvarivanja te osvještenosti u igri, neposredno (odmah) i neposredovano (bez posredovanja/medijacije).

Svjesni činjenice da će svaki umjetnički “manifest” napisan danas zaudarati na istu gorku ironiju kojoj se suprotstavlja, bez oklijevanja proglašavamo (i bez puno premišljanja) utemeljenje “pokreta” IMEDIJATIZMA. Činimo to jer se imedijatizmom namjeravamo baviti u tajnosti, kako bismo izbjegli svako onečišćenje posredovanjem. Javno ćemo nastaviti s objavljivanjem, radom na radiju, tiskanjem, glazbom itd., ali privatno ćemo stvoriti nešto drugo, nešto što će se slobodno dijeliti i nikada pasivno konzumirati, nešto o čemu će se moći otvoreno raspravljati, ali što nikad neće razumjeti agenti otuđenja, nešto bez komercijalnog potencijala, ali neprocjenjive vrijednosti, nešto okultno ali potpuno zapleteno u tkanje naših svakodnevnih života.

Imedijatizam nije pokret u smislu estetskog programa. On ovisi o situaciji, a ne o stilu, sadržaju, poruci ili Školi. On može poprimiti bilo kakav oblik kreativne igre koju može izvoditi dvoje ili više ljudi, sami i za sebe, licem u lice i zajedno. Tako shvaćen, on je poput igre, i stoga se mogu primijeniti izvjesna “pravila”.

Svi promatrači moraju biti izvođači. Svi troškovi se dijele i svi proizvodi koji mogu proizaći iz igre se također trebaju dijeliti isključivo među sudionicima (oni ih mogu zadržati ili darivati, ali ih ne smiju prodavati). Najbolje igre imat će malo ili nikakve koristi od očitih oblika posredovanja kao što su fotografija, snimanje, tiskanje itd., i težit će neposrednim tehnikama koje uključuju fizičku prisutnost, izravnu komunikaciju i osjetila.

Očita matrica za imedijatizam je party. Prema tome, dobar obrok može biti imedijatistički umjetnički projekt, pogotovo ako su svi prisutni i kuhali i jeli. Drevni Kinezi i Japanci u maglovitim su jesenjim danima održavali zabave mirisâ gdje bi svaki uzvanik donio miris kućne izrade ili parfem. Na zabavama nizanja rima pogrešan bi kuplet za sobom povlačio kaznu ispijanja čaše vina. Prela, tableaux vivants, igre nadopunjavanja, rituali druževnosti poput Fourireove “muzejske orgije” (erotski kostimi, poze i zadirkivanja), živa glazba i ples – povijest je prepuna prikladnih formi, a imaginacija će ih stvoriti još.

Razlika između devetnaestostoljetnih društvenih igara i imedijatističke igre leži u svijesti o imedijatističkoj praksi kao odgovoru na jade otuđenja i “smrt umjetnosti”.

Mail art 70-ih i fanzinska scena 80-ih bili su pokušaj nadilaženja posredovanja umjetnosti kao potrošne robe i mogli bi se smatrati pretečama imedijatizma. Kako bilo, oni su očuvali posredovane strukture poštanske komunikacije i xerografije i samim tim nisu uspjeli prevladati izolaciju sudionika, koji su doslovce ostali izvan doticaja. Želimo motive i otkrića tih ranijih pokreta dovesti do logičnog krajnjeg zaključka – do umjetnosti koja ukida sve posredovatelje i otuđenje, barem u mjeri u kojoj to čovjekov položaj omogućava.

Čak štoviše, imedijatizam nije osuđen na nemoć u svijetu, jednostavno stoga što izbjegava publicitet tržišta. “Poetski terorizam” i “umjetnost sabotaže” prilično su logične manifestacije imedijatizma.

Konačno, očekujemo da će praksa imedijatizma u nama samima osloboditi golemu riznicu zaboravljene snage, koja neće samo preoblikovati naše živote putem tajnovite realizacije neposredovane igre, već će neizbježno poboljšati i rasplamsati i prožeti drugu umjetnost koju stvaramo, javniju i posredovaniju umjetnost.

Nadamo se da će se ovo dvoje sve više približavati, i konačno možda postati jedno.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s