S engleskog prevela: Larisa Petrić
U Davnini turizam nije postojao. Cigani, Krpari i drugi istinski nomadi i sada slobodno lutaju svojim svjetovima, ali nitko ih zbog toga ne bi nazvao “turistima”. Turizam je izum 19. stoljeća – perioda povijesti koji se, čini se ponekad, neprirodno odužio. Mi još po mnogo čemu živimo u 19. stoljeću.
Turist je u potrazi za Kulturom jer je, u našem svijetu, kultura nestala u ždrijelu Spektakla. Kultura je uništena i zamijenjena shopping centrom ili talk showom – jer je naše obrazovanje postalo tek priprema za čitav život proveden u proizvodnji i potrošnji – jer smo sami prestali stvarati. Iako se čini da su turisti fizički prisutni u Prirodi ili Kulturi, ustvari bismo ih mogli nazvati duhovima koji posjećuju ruševine, bez ikakve tjelesne prisutnosti. Oni tamo nisu za stvarno, već se kreću kroz predjele uma, apstrakcije (“Priroda”, “Kultura”), skupljajući slike umjesto iskustva. Prečesto se njihovi godišnji odmori odvijaju usred tuđe bijede ili čak doprinose toj bijedi.
Nedavno je nekoliko ljudi u Egiptu ubijeno samo zato jer su bili turisti. Pogledajte … Budućnost. Turizam i terorizam: u čemu je uopće razlika?
Koji je od tri drevna razloga za putovanje – nazovimo ih “rat”, “trgovina”, i “hodočašće” – porodio turizam? Neki bi automatski odgovolili kako to mora biti hodočašće. Hodočasnik odlazi “tamo” da vidi, hodočasnik se obično vraća s nekim suvenirom; hodočasnik uzima “odmor” od svakodnevnog života; hodočasnik nema materijalnih ciljeva. Na ovaj način hodočasnik nagovješćuje turista.
Ali hodočasnik će doživjeti i promjenu svijesti, a ta je promjena svijesti za njega stvarna. Hodočašće je oblik inicijacije, a inicijacija je otvaranje prema drugim oblicima spoznaje.
Možemo uostalom uočiti neke stvarne razlike između hodočasnika i turista uspoređujući njihove uticaje na mjesta koja su posjetili. Promjene u mjestu – gradu, hramu, šumi – možda su neznatne, ali ih barem možemo promatrati. Stanje duha može biti stvar nagađanja, ali zato o stanju društvenosti možda možemo reći nešto konkretnije.
Mjesta hodočašća poput Meke mogu služiti i kao veliki sajmovi na kojima se trguje, a mogu čak služiti i kao centri proizvodnje (poput industrija svile u Benaresu), no njihov je primarni “proizvod” baraka ili maria. Ove riječi (jedna arapska, druga polinezijska) obično se prevode kao “blagoslov”, ali također nose teret drugih značenja.
Lutajući derviš koji spava u hramu želeći sanjati mrtvog sveca (nekog od “Ljudi iz Grobnice”) traži inicijaciju ili napredak na duhovnom planu; majka koja dovodi bolesno dijete u Lourdes traži njegovo ozdravljenje; nerotkinja u Maroku nada se da će ju Murabit učiniti plodnom ako za staro drvo koje raste iz groba sveže krpu; putnik za Meku žudi za samim središtem Vjere, pa kad karavane stignu nadomak Svetog Grada hadžija uzvikuju “Labbaika Allabumma!” – “Ovdje sam, Bože!”
Svi su ovi motivi sažeti u izrazu baraka, koji se ponekad čini opipljivom supstancom, mjerljivom u smislu narasle karizme ili “sreće”. Hram proizvodi baraku. Hodočasnik ju odnosi sa sobom. No blagoslov je proizvod Mašte – i zato ga, bez obzira koliko ga hodočasnika ponese sa sobom, uvijek ima još. Zapravo, što oni više blagoslova odnose, hram tim više blagoslova može proizvesti (jer popularni hram raste sa svakom uslišenom molitvom).
Reći da je baraka “proizvod mašte” ne znači nazvati ju “nestvarnom”. Ona je dovoljno stvarna onima koji je osjećaju. No duhovna dobra ne slijede pravila ponude i potražnje poput materijalnih dobara. Što je veća potražnja duhovnih dobara, tim je veća ponuda. Proizvodnja barake je neograničena.
Upravo suprotno, turist ne traži baraku već kulturalnu razliku. Hodočasnik, možemo reći, ostavlja ovozemaljski, “sekularni prostor” doma i putuje u “sveti prostor” hrama ne bi li iskusio razliku između svjetovnog i svetog. No ova razlika ostaje neopipljiva, suptilna, nevidljiva “profanom” pogledu, spiritualna, imaginarna. Razlika u kulturi, s druge strane, mjerljiva je, očita, vidljiva, materijalna, ekonomska, socijalna.
Mašta kapitalističkog “prvog svijeta” je iscrpljena. Ona više ne može zamišljati išta različito. Zbog toga turisti napuštaju homogene prostore svoga “doma” u zamjenu za heterogene prostore “inozemnog podneblja”, i to ne kako bi primili “blagoslov”, već naprosto da bi se divili pitoresknosti, jednostavnom prizoru ili fotografiji razlike, ne bi li vidjeli razliku.
Turisti konzumiraju razliku.
No, proizvodnja kulturne razlike nije beskonačna. Ona nije “samo” stvar imaginacije. Ona je ukorijenjena u jezik, okoliš, arhitekturu, običaj, okus, miris. Vrlo je materijalna, tjelesna. Što se više troši ili odnosi, manje je ostaje. Društvo može proizvesti samo određenu količinu “smisla”, određenu količinu razlike. Kad jednom nestane, gotovo je, nema je.
Možemo zamisliti neko sveto mjesto koje je stoljećima privlačilo milijune hodočasnika – i nekako je, usprkos svom piljenju i obožavanju i moljenju i kupovanju suvenira, zadržalo svoje značenje. No sada, nakon 20 ili 30 godina turizma, to je značenje izgubljeno. Kamo je nestalo? Kako se to dogodilo?
Pravi korijeni turizma ne leže u hodočašću (pa ni u “poštenoj” trgovini), nego u ratu. Silovanje i pljačka iskonski su oblici turizma, ili točnije, prvi turisti stigli su odmah nakon rata, poput ljudskih grabežljivica koje kljucaju po ostacima krvoprolića na bojištu, u potrazi za imaginarnim plijenom – za slikama. Turizam se pojavio kao simptom potpunog Imperijalizma – ekonomskog, političkog i duhovnog.
Ono što je zapanjujuće jest da je toliko malo turista ubijeno od te iscrpljene šačice terorista. Možda postoji tajna veza između ovih zrcalno suprotstavljenih protivnika. I jedni i drugi su preseljeni na drugo mjesto, otsječeni od svih veza, lutaju u moru slika. Teroristički čin egzistira jedino u slici čina – bez CNN-a, opstoji samo grč besmislene okrutnosti. Upravo tako i turistički čin egzistira jedino u slikama čina, u fotografijama i suvenirima; inače ne ostaje ništa osim dosadnih pisama kompanija kreditnih kartica i ostataka turističkih materijala iz zrakoplova. Terorist i turist su vjerojatno najotuđeniji produkti post-imperijalnog kapitalizma. Bezdan slika odvaja ih od objekata njihove žudnje. Na čudan način oni su blizanci.
Ništa nikada istinski ne dotiče život turista. Svaki turistov čin je posredovan. Svatko tko je imao priliku svjedočiti o napredovanju falangi Amerikanaca ili autobusa punih Japanaca prema nekoj ruševini ili prizoru obreda, morao je primijetiti da je čak i njihov kolektivni pogled posredovan medijem multi-fasetnog oka kamere, te da raznolikost fotoaparata, video kamera, video-recordera, oblikuje sklop svjetlucajućih klikajućih ljuski u oklopu čiste mediacije. Ništa organsko ne prodire kroz tu insektoidnu ljušturu koja služi dvojako, i kao obrambena kritika i kao čeljust koja škljocajući pohlepno konzumira slike, slike, slike. U svom krajnjem obliku ta medijacija uzima oblik razgledavanja uz pratnju vodiča, u kom je svaka slika interpretirana od strane ovlaštenog stručnjaka, onog koji vodi duše na onaj svijet ili vodiča Mrtvih, virtualnog Vergilija u Paklu beznačajnosti – minornog funkcionera Centralnog Diskursa i njegove metafizike aproprijacije – svodnika bestjelesnih ekstaza.
Pravo mjesto turista nije egzotično mjesto, već prije središnje ne-mjesto (doslovce “utopija”), granični prostor, prostor između – prostor samog putovanja, industrijska apstrakcija zračne luke, ili prostor samog stroja aviona ili autobusa. Tako turist i terorist – ti blizanački duhovi zračnih luka apstrakcija – pate od identične gladi za autentičnim. No autentičnost uzmiče svaki puta kad joj se približe. Kamere i puške stoje na putu tom trenutku ljubavi koji je skriveni san svakog terorista i turista. U svom skrivenom jadu, sve što mogu činiti jest uništavanje. Turist uništava smisao, a terorist uništava turista. Turizam je apoteoza i kvintesencija “Fetišizma Robe”. To je vrhunac Kulta Pošiljke – obožavanje “robe” koja nikada neće stići, jer je bila veličana, slavljena, divinizirana, obožavana i iskorištena, sve na ravni čistog duha, daleko od smrada smrtnosti (ili moralnosti). U turizmu ne dobivaš ništa osim slika. Turizam je, poput virtualne realnosti, oblik Gnoze, mržnje i transcendencije tijela. Krajnje turističko “putovanje” desit će se u Cyberspaceu, i bit će
CyberGnoza SM_
put u paranirvanu
i natrag,
u udobnosti vaše vlastite
“računalne radne stanice”.
Napustite sve,
ostavite Zemlju
za sobom!
Skromni cilj ove male knjižice je da se obrati pojedinačnom putniku koji je odlučio oduprijeti se turizmu. Iako nam se konačno može učiniti nemogućim da “pročistimo” sebe i svoje putovanje od svake pa i zadnje mrlje i traga turizma, ipak osjećamo da je napredak moguć. Ne samo da preziremo turizam zbog njegove vulgarnosti i nepravednosti, zbog čega želimo izbjeći svaku (svjesnu ili nesvjesnu) kontaminaciju njegovim zaraznim virusom – već također želimo razumjeti putovanje kao čin reciprociteta, a ne otuđenja. Drugim riječima, mi ne želimo naprosto izbjeći negativnosti turizma, već više od toga, postići pozitivno putovanje, koje vidimo kao produktivan odnos između sebe i drugog, gosta i domaćina, odnos koji je obostrano unapređujući – oblik kulturne sinergije u kojoj cjelina znači više od zbroja dijelova. Željeli bismo znati može li putovanje biti izvedeno prema tajnoj ekonomiji barake, mogu li ne samo hram već i sami hodočasnici davati “blagoslove”.
Prije Doba Robe, znamo, postojalo je Doba Darova, reciprociteta, davanja i primanja. To smo naučili iz priča pojedinih putnika, koji su među nekim plemenima pronašli ostatke svijeta Darova, a u obliku potlatcha ili ritualne razmjene, te su zabilježili svoja zapažanja o tim čudnim praksama. Ne tako davno još je postojao običaj među otočanima Južnog mora da se putuje na velike razdaljine u kanuu, bez kompasa ili sekstanta; putovalo se zbog razmjene vrijednih i bezvrijednih darova (obrednih umjetničkih predmeta bogatih tajanstvenim moćima – manama), od otoka do otoka, u složenom uzorku preklapajućih reciprociteta.
Mi slutimo da, iako se čini kako putovanjem u modernom svijetu dominira Roba – i iako se čini da su mreže dobrodošlica i reciprociteta nestale s karte – iako se čini da turizam trijumfira – unatoč tome – mi i dalje naslućujemo da postoje i drugi putovi, druge rute, neslužbene, koje nisu zabilježene na kartama, možda čak i “tajne” – putovi koji su još uvijek povezani s mogućnošću ekonomije Poklona, ilegalne rute za slobodne duhove, znane jedino geomantijskim gerilama posvećenim umjetnosti putovanja. U stvari, ne samo da «naslućujemo». Mi to znamo. Znamo da postoji umjetnost, umijeće putovanja.
Možda su najveći i najvještiji aktivni provoditelji umjetnosti putovanja bili sufiji, islamski mistici. Prije doba putovnica, cijepljenja protiv zaraznih bolesti, zrakoplovnih kompanija i drugih prepreka slobodnom putovanju, sufiji su slobodno lutali svijetom u kom su granice bile propustljivije nego što su to danas, zahvaljujući transnacionalizmu Islama i kulturnom jedinstvu Dar al-Islama, islamskog svijeta.
Veliki srednjovjekovni muslimanski putnici, poput Ibn Battute i Nasera Husrawa, ostavili su prikaze opsežnih putovanja – od Perzije do Egipta, čak od Maroka do Kine – a koja nisu kročila van pejzaža pustinja, deva, karavana, tržnica i pobožnosti. Netko je uvijek, makar i loše, govorio arapski, pa je tako islamska kultura prožimala i najudaljenije rukavce, ma kako površno to bilo. Kad čitamo priče Simbada moreplovca (iz 1001 noći) ostaje nam dojam svijeta u kom je čak i terra incognita bila – usprkos svim čudima i neobičnostima – nekako bliska, nekako islamska. Unutar tog jedinstva, koje međutim nije značilo jednoobraznost, sufiji su činili posebnu vrstu putnika. Ni ratnici, ni trgovci, također ni obični hodočasnici, derviši predstavljaju oduhovljenje čistog nomadizma.
Prema Kuranu, Prostrana Božja Zemlja i sve na njoj je “sveto”, ne samo jer su djela božanskog stvaranja, već i zato jer je materijalni svijet pun “putokaza” ili znakova božanskog postojanja. Konačno i sam je Islam rođen između dva puta, Muhamedove hidžre ili “Bijega” iz Meke u Medinu, i njegova hadža, hadžiluka, ili puta povratka. Hadž je, još i danas, za svakog Muslimana, pokret prema izvoru i središtu; godišnje hodočašće igralo je središnju ulogu, ne samo u religioznom jedinstvu Islama, već i njegovoj kulturnom jedinstvu.
Muhamed predstavlja primjer svakog putovanja u Islamu: – njegova mladost koju je proveo kao trgovac u ljetnim i zimskim karavanima za Meku; njegovi ratnički pohodi; vrhunac koji je dosegao kao ponizni hodočasnik. Iako je gradski vođa, on je također i beduinski prorok, pa i sam vrst nomada, «onaj koji kratko boravi» – «sirotan». Iz ove perspektive putovanje je gotovo sakrament. Svaka religija do određene mjere posvećuje putovanje, no Islam je bez njega gotovo nezamisliv.
Prorok je rekao, «Budi u potrazi za znanjem, možda ćeš morati putovati i do Kine». Od samog početka Islam uzdiže putovanje iznad svakog «svjetovnog» utilitarizma i daje mu epistemološku ili čak gnostičku dimenziju. «Dragulj koji ostane u rudniku nikad neće biti izbrušen», kaže sufija Saadi. «Educirati» znači «izvesti van», pružiti učeniku viđenje koje nadilazi provincijalizam, uskogrudnost i puku subjektivnost.
Neki su sufiji možda proveli sva svoja putovanja u Imaginarnom Svijetu arhetipskih snova i vizija, no ogroman broj njih doslovno je shvatio Prorokova upozorenja. Čak i danas derviši lutaju diljem islamskog svijeta – no još u 19. stoljeću lutali su u pravim hordama, stotine ili tisuće njih odjednom, i tako prevaljivali ogromne razdaljine. Sve u potrazi za znanjem.
Neslužbeno su postojala dva osnovna tipa lutajućih sufija: tip «gospodina-učenjaka», te prosjački tip derviša. U prvu kategoriju spada Ibn Battuta (koji je skupljao sufijske inicijacije na način na koji bi neki zapadnjački gospodin nekoć skupljao masonske razrede); a također, na mnogo ozbiljnijoj razini, i «Veliki Šeik» Ibn Arabi, koji je u 13. stoljeću polagano meandrirao od svoje domovine Španjolske, preko Sjeverne Afrike kroz Egipat do Meke, i napokon do Damaska.
Ibn Arabi je ostavio prikaze svojih potraga za svecima i avantura na putešestvijama, i oni bi se iz njegova golemog pisanog opusa mogli sastaviti tako da čine vrst rihle ili «putopisa» (priznatog žanra islamske književnosti) ili pak autobiografiju. Obični su učenjaci putovali u potrazi za rijetkim teološkim ili pravničkim tekstovima, dok je Ibn Arabi išao samo za najvišim ezoteričkim tajnama i najuzvišenijim «otvorima» kroz koje božansko svjetlo prodire u svijet, za njega je «svako putovanje prema vanjskim vidicima» bilo također «putovanje prema unutrašnjim obzorima» duhovne psihologije i saznanja.
Samo o vizijama koje je doživio u Meki napisao je djelo od 12 tomova (Mekanska otkrovenja), a ostavio nam je također i vrlo vrijedne crteže stotinu svojih suvremenika, od velikih filozofa tog doba do poniznih derviša i «luđaka», anonimnih svetica i «Tajnih Učitelja». Ibn Arabi uživao je poseban odnos s al-Khidrom, besmrtnim i neznanim prorokom, «Zelenim čovjekom», koji se ponekad objavljuje lutajućim sufijima u nevolji, kako bi ih spasio iz pustinje ili ih uveo u tajne. Al-Khidra bismo, na određeni način, mogli nazvati glavnim svecem putujućih derviša – a i prototipom. (On se prvi put pojavljuje u Kuranu kao misteriozni lutalica i Mojsijev sudrug u pustinji.)
Kršćanstvo je nekoć imalo nekoliko redova lutajućih prosjaka (u stvari je Sv. Franjo oformio takav red nakon što se susreo s dervišima u Svetoj Zemlji, koji su mu možda darovali «inicijacijski plašt» – famoznu pokrpanu halju koju je nosio na sebi kad se vratio u Italiju) – no Islam je iznjedrio na desetke, možda i stotine takvih redova.
Nakon što se sufizam iz slobodne spontanosti ranih dana iskristalizirao u instituciju sa svojim pravilima i razredima, regulirano je i organizirano i «putovanje radi znanja». Sačinjeni su detaljni priručnici o dužnostima derviša, a koji su uključivali i metode kojima se putovanje pretvara u poseban oblik meditacije. Čitav je sufistički «put» simboliziran kao intencionalno putovanje. U nekim su slučajevima rute bile točno određene (npr. hadž); drugi su uključivali iščekivanje da se pojave «znakovi», koincidencije, intuitivni uvidi, «avanture» poput onih koje su nadahnjivale putovanja Arturovih vitezova. Neki su redovi propisivali da vrijeme koje se može provesti na jednom mjestu ne može biti duže od 40 dana; drugi su imali pravilo da nikad ne prespavaju na istom mjestu. Stroga pravila, kao ona reda Naqshbandi, pretvarala su putovanje u vrst stalne koreografije, u kojoj je svaki pokret bio unaprijed određen, sa svrhom da proširi svijest.
Nasuprot tome, oni redovi koji su bili heterodoksniji (kao npr. Qalandari) prihvatili su «pravilo» potpune spontanosti i prepuštenosti – «stalne besposlenosti», kako ga je jedan među njima nazvao – bezbrižnosit boemskih razmjera – «otpadništva» koje je istovremeno i skandalozno i posve tradicionalno. Živopisno odjeveni, noseći sa sobom svoje prosjačke škatuljice, sjekire i zastave, posvećeni muzici i plesu, bezbrižni i veseli (ponekad do granice koja «zaslužuje prijekor»!), redovi kao što su bili Nematollahi u 19. stoljetnoj Perziji rasli su do razmjera koji su uznemirili i sultane i teologe – mnogi su derviši tako bili pogubljeni zbog «krivovjerja». Danas pravi Qalandari opstoje još uglavnom u Indiji, gdje njihovo odmetnuće od ortodoksije uključuje sklonost prema hašišu i nepatvorenu mržnju prema radu. Neki od njih su šarlatani, drugi su obične skitnice, no začuđujuće velik broj među njima su ljudi od postignuća … kako da ih nazovem? … ljudi od samo-ostvarenja, obilježeni jasnom aurom milosti, barake.
Sve ove različite tipove sub-putovanja koje smo opisali ujedinjuju određene zajedničke vitalne strukturne sile. Jednu od tih sila mogli bismo nazvati «magičnim» pogledom na svijet, osjećajem života koji odbacuje «naprosto» slučajan put zarad stvarnosti znakova i čuda, značajnih slučajnosti, podudarnosti, i «otkrića». Svatko tko je ikad probao svjedočit će, da intencionalno putovanje automatski svakog čini prijemčivim za ovaj «magični» utjecaj.
Psiholog bi objasnio ovaj fenomen (bilo sa strahopoštovanjem ili s redukcionsitičkim prezirom) kao «subjektivan»; pobožni bi ga vjernik međutim shvatio doslovno. S točke gledišta sunca niti jedna interpretacija ne isključuje drugu, niti je dostatna sama po sebi da objasni čuda Puta. U sufizmu, «objektivno» i «subjektivno» ne smatraju se suprotnostima, već nadopunama. Sa stanovišta dvo-dimenzionalnog mislioca (bilo znanstvenog ili religioznog) takva paradoksologija miriše na zabranjeno.
Drugu silu koja se nalazi u osnovama svih oblika intencionalnog putovanja mogli bismo opisati arapskom rječju adab. S jedne strane adab naprosto znači «dobre manire», a u slučaju putovanja ovi maniri temelje se na drevnim običajima pustinjskih nomada, za koje su i lutanje i gostoljubivost sveti čini. U tom smislu derviš dijeli i privilegije i odgovornosti gosta. Beduinska gostoljubivost je jasan preživjeli dio stare ekonomije Darova – odnos reciprociteta. Putnika-lutalicu mora se primiti u dom (derviša se mora nahraniti) – ali potom i putnik mora ispuniti ulogu koju mu dodjeljuje pradavni običaj – i mora zauzvrat dati nešto domaćinu. Za beduine ovaj odnos je gotovo oblik klijentskog odnosa: lomljenje kruha i dijeljenje soli uspostavlja neku vrst srodstva. Zahvalnost nije dovoljan odgovor na takvu darežljivost. Putnik mora pristati na privremeno posvojenje – sve manje od toga bilo bi uvreda prema pravilima adaba.
Islamsko društvo zadržalo je u najmanju ruku sentimentalnu vezanost za ta pravila, i tako stvorilo posebno mjesto za derviša, mjesto stalnog gosta. Derviš uzvraća darove društva darovima barake. U običnom hodočašću putnik prima baraku s nekog mjesta, no derviš obrće uobičajeni tijek i donosi baraku na neko mjesto. Sufij bi mogao/mogla sebe smatrati stalnim hodočasnikom – no za obične ljude koji ostaju kod kuće sufija je vrst putujućeg, pokretnog svetišta.
U svemu tome turizam po svojoj strukturi razbija, uništava odnos reciprociteta između domaćina i gosta. U engleskom, «domaćin» (host) može imati goste – ili parazite. Turist je parazit – jer nikakvi novci ne mogu platiti gostoljubivost. Istinski putnik je gost i time ispunjava doista stvarnu funkciju, čak i danas, u društvima u kojima ideal gostoprimstva još nije izblijedio iz «kolektivnog mentaliteta». U takvim društvima, biti domaćin znači ugled. Samim tim, biti gost znači iskazati čast.
Modernom će putniku koji shvati jednostavni duh ovog odnosa biti oproštene mnoge greške u zamršenom ritualu adaba (koliko šalica kave? Kamo s nogama? Kako biti zabavan? Kako pokazati zahvalnost? itd.) svojstvenom određenoj kulturi. A ukoliko se potrudi da se izvješti u nekoliko tradicionalnih oblika adaba, te da ih primjeni sa srdačnom iskrenošću, tada će i gost i domaćin dobiti više no što su uložili u odnos, a to više je nepogrešiv znak prisutnosti Dara.
S druge strane, druga razina značenja riječi adab veže je s kulturom (budući da kultura može biti promatrana kao zbir svih ponašanja i običaja); u modernoj upotrebi Odjel za «Umjetnost i književnost» na nekom sveučilištu zvao bi se Adabijjat. Adab u ovom smislu značio bi «poliran», «brušen», «uglađen» (poput onog dragulja koji je išao iz ruke u ruku) – no nema nužno veze s «lijepim umjetnostima» ili učenošću ili s društvenom uglađenošću i manirima ili čak s time da se bude «kulturan». To je pitanje «srca». «Adab» se ponekad daje kao jednosložna definicija raskola. No sufij izbjegava neiskreno ponašanje (ta’arof na perzijskom) kao i neiskrenu kulturu. – «U Tassawufu (Sufizmu) nema ta’arofa», kako kažu derviši. «Darviši» je pridjevski sinonim za neusiljenost, obilježje opuštenosti ljudi od Srca – a i za spontani adab, da se tako izrazimo. Pravi gost i domaćin nikad ne ulažu očiti napor da ispune «pravila» reciprociteta – oni mogu savjesno i temeljito slijediti ritual, ili pak mogu kreativno izmijeniti formu, no u svakom će slučaju njihova djela biti duboko iskrena, što će se očitovati kao prirodna milost. Adab je vrst ljubavi.
Dopuna ovoj «tehnici» (ili «Zenu») ljudskih odnosa može se naći u sufističkom načinu odnošenja prema svijetu u cjelini. Obični, neduhovni, «svjetovni» svijet – svijet društvene obmane i protuslovlja, lihvarskih emocija neautentične svijesti («mauvaise conscience»), neotesanosti, zlobe, nepažnje, slijepih reakcija, lažnog spektakla, praznog govora, itd., itd. – ne pobuđuje ni najmanje interes putujućeg derviša. Ali oni koji kažu da derviš napušta «ovaj svijet» – «Široku Božju Zemlju» – griješe. Derviš nije Gnostički Dualist koji mrzi biosferu (što svakako uključuje i maštu i emocije, kao i samu «materiju»). Rani muslimanski askete doista su se zatvarali pred svime. Kad su Rabiju, basransku sveticu, primorali da izađe iz svoje kuće i «posvjedoči o čudima Božjeg stvaranja», njen odgovor je bio: «Uđi u kuću i pogledaj ih», tj. uđi u samo srce kontemplacije jedinstvenosti, cjelovitosti ili jednosti koja je iznad mnogosti, mnogostrukosti stvarnosti. «Sažimanje» i «širenje» sufistički su pojmovi za duhovna stanja. Rabija je očitovala Sažimanje: vrst posvećene melanholije koja je metaforički prikazana kao «Zimski Karavan», karavan povratka u Meku (središte, srce), podređenosti, i askeze ili samozatajnosti. Ona nije bila Dualist koji mrzi svijet, nije čak bila niti puritanka moralistkinja koji mrzi put, tijelo. Ona je naprosto iskazivala određenu specifičnu vrstu milosti, vrline.
Lutajući derviš međutim iskazuje jedno za Islam, i to u njegovim najživahnijim vitalnim oblicima, tipičnije stanje. On doista teži ka Širenju, duhovnoj radosti koja se temelji na raznolikosti, mnogostrukosti božanske velikodušnosti u stvaranju materijalnog svijeta. (Ibn Arabi ima duhovit «dokaz» da je ovaj svijet najbolji svijet – jer da nije, tada Bog ne bi bio velikodušan – što je apsurdno. Quod erat demonstrandum.) Kako bi brojne putokaze Široke Zemlje zamjećivao i cijenio upravo kao otkrivanje te velikodušnosti, sufij razvija, nazovimo to tako, teofanijski pogled: otvaranje «pogleda srca» prema iskustvu određenih mjesta, predmeta, ljudi, događaja, kao prema točkama kroz koje «prosijava» božansko Svjetlo. Derviš putuje takoreći istovremeno i kroz materijalni svijet i kroz «Svijet mašte». No za pogled srca ti se svjetovi na određenim mjestima prožimaju. Moglo bi se reći da obostrano otkrivaju ili «skidaju veo» jedan s drugoga. Napokon, oni su «jedno» – i samo nas naše stanje hipnotične nepažnje, naša neduhovna svijest sprečava da ovo «duboko» jedinstvo iskusimo u svakom trenutku. Cilj je intencionalnog putovanja, njegovih «avantura» i istrgnuća od navika, da oslobodi derviša od svih transoidnih učinaka običnosti, svakidašnjosti. Putovanje, drugim riječima, treba izazvati određeno stanje svijesti ili «duhovno stanja» – a to je stanje Širenja (Ekspanzije).
Za putnika-lutalicu, svaka osoba koju sretne može predstavljati «anđela», svako svetište koje posjeti može otključati neki inicijacijski san, svako iskustvo Prirode može titrati, odisati prisutnošću nekog «duha mjesta». Doista, čak i ono svakidašnje i obično može odjednom biti viđeno kao božansko (kao u sjajnom putopisnom haikuu japanskog Zen pjesnika Bashoa) – lice zapaženo u gomili na željezničkoj stanici, vrane na telefonskim žicama, odsjaj sunčane zrake u lokvi vode…
Očito je da ne moramo putovati da bismo takvo što iskusili. No putovanje se može iskoristiti – odnosno umjetnost putovanja može se postići – tako, da se do krajnosti povećaju prilike koje omogućavaju da se dosegne takvo stanje. To je meditacija u pokretu, poput taoističkih ratničkih vještina. Ljetni Karavan krenuo je prema van, izašao iz Meke, prema bogatim trgovačkim zemljama Siriji i Jemenu. Isto se tako i derviš «seli» (uvijek je «dan selidbe»), ide dalje, odlazi, «na stalni praznik», kako je to jedan pjesnik rekao, otvorenog Srca, otvorenih očiju (i drugih osjetila), i sa živom željom za Značenjem, žeđu za znanjem. Mora stalno biti na oprezu, jer se svaka stvar može odjednom otkriti kao znak. Ovo možda zvuči kao vrst «paranoje» – iako bi «metanoja» bio prikladniji termin – i doista među dervišima možete naići na one «mahnite», «one koji su privučeni», koje je svladao božanski uticaj, koji su izgubljeni u Svjetlu. Na Orijentu se o umobolnim ljudima često skrbi, i dive im se kao bespomoćnim svetcima, jer se «mentalna bolest» može ponekad pojaviti kao simptom prevelike svetosti, a ne manjka «razuma». Činjenica da je hašiš popularan među dervišima može se pripisati njegovoj moći da izazove vrst intuitivne pozornosti koja stvara određeno ludilo koje je moguće kontrolirati: herbalnu metanoju. No i putovanje samo za sebe može opčiniti srce ljepotom teofanijske prisutnosti. To je pitanje prakse – brušenje dragulja – skidanje mahovine s kotrljajućeg kamena.
U staro doba (koje međutim još traje u nekim zabačenim dijelovima Istoka) Islam je naučavao o sebi kao o cijelom svijetu, širokom svijetu, prostoru ogromne širine unutar kojeg je Islam prigrlio svo društvo i prirodu. Ta je širina na društvenoj razini predstavljala toleranciju. Bilo je dovoljno mjesta za svakoga, čak i za takve marginalne grupe kao što su ludi derviši-lutalice. Sam je sufizam – ili barem strogo ortodoksni ili «trezveni» aspekt sufizma – zauzimao središnji položaj u kulturnom diskursu. «Svatko» je intencionalno putovanje razumijevao zbog sličnosti s Pozdravom – svatko je razumio derviše, čak i ako se ne bi slagali s njima.
No danas Islam sam sebe vidi kao parcijalan, nepotpun svijet, okružen nevjerovanjem i neprijateljstvom, koji pati od unutarnjih lomova svake vrste. Od 19. stoljeća Islam je izgubio svoju globalnu svijest i osjećaj vlastite širine i potpunosti. Od tada i zato Islam više ne može tako lako naći mjesto za svakog marginaliziranog pojedinca i grupu u ustrojstvu tolerancije i društvenog poretka. Derviši se sada javljaju kao nepodnošljiva razlika u društvu. Svaki musliman sada mora biti isti, ujedinjen protiv autsajdera, i iskovan prema istom prototipu. Muslimani su naravno uvijek «imitirali» Proroka i u njegovoj slici vidjeli normu – a to je djelovalo kao snažna ujedinjujuća sila za način života i osnovne vrijednosti unutar Dar al-Islama. No «danas» su puritanci i reformatori zaboravili da ta «imitacija» nije bila usmjerena samo na rano-srednjovjekovnog trgovca iz Meke kom ime bješe Muhamed, već također i na insan al-kamila («Savršenog čovjeka» ili «Univerzalno ljudsko biće»), na ideal uključenja (inkluzije), a ne isključenja (ekskluzije), ideal cjelovite kulture, a ne držanje-stav ugrožene nevinosti, ksenofobije prerušena u pobožnost, totalitarizma, reakcije.
Derviš je danas progonjen u većini islamskih zemalja. Puritanizam u svom pohodu čišćenja Vjere od «srednjovjekovnih priraslica» kao što je popularni sufizam, uvijek prigrli najzvjerskije vidove modernizma. I sigurno je da se običaji lutajućeg derviša ne mogu razvijati u svijetu zrakoplova i naftnih nalazišta, nacionalističkih/šovinističkih neprijateljstava (i neprobojnih granica), u svijetu puritanizma koji na svaku razliku gleda kao na prijetnju. Taj je puritanizam trijumfirao ne samo na Istoku, već i kod nas. Možemo ga prepoznati u «vremenskoj disciplini» modernog pre-kasnog Kapitalizma, i u poroznoj rigidnosti konzumerističkog hiperkonformizma, kao i u zadrtoj i netrpeljivoj reakciji i histeriji «Kršćanske Desnice» oko pitanja seksa. Gdje u svemu tome da nađemo mjesta za poetski (i parazitski!) život Besciljnog Lutanja – život Chuang Tzua (koji je skovao slogan) i njegovih taoističkih sljedbenika – život Svetog Franje i njegovih bosonogih pristaša – život (na primjer) Nur al-Šah Isfahanija, 19-stoljetnog sufističkog pjesnika koji je pogubljen u Iranu radi strašne hereze lutalačkog dervišizma?
Ovo je druga strana «problema turizma»: problem nestanka «besciljnog lutanja». Možda su obje strane direktno povezane, pa tako u onoj mjeri u kojoj turizam postaje moguć, dervišizam postaje nemoguć. U stvari, mogli bismo se upitati ima li ovaj mali esej o radostima derviškog života ikakve važnosti ili veze sa suvremenim svijetom. Može li nam ovo znanje pomoći da prevladamo turizam, čak i onaj u našoj svijesti i vlastitom životu? Ili je to tek sastavak o nostalgiji za izgubljenim mogućnostima – jalovo prepuštanje romantizmu? Pa, i jest i nije. Ja priznajem da sam beznadno romantičan što se tiče oblika derviškog života, i to do te mjere da sam ga neko vrijeme i sâm slijedio okrenuvši leđa običnom, banalnom životu. Jer on u stvari nije nestao. Propada, to je istina, ali nije izumro. Ono malo što znam o putovanju naučio sam u tih par godina – prema tim «srednjovjekovnim priraslicama» imam dug koji nikad neću moći platiti – i nikada ni na tren neću žaliti zbog svog «eskapizma». ALI – ne smatram da su oblici dervišizma odgovor na «problem turizma». Oblici su izgubili većinu svoje djelotvornosti. Nema smisla «konzervirati» ih (kao da su kiseli krastavci, ili laboratorijski uzorci) – ništa nije tako jadno kao pusti «opstanak».
Ali: ispod privlačnih vanjskih oblika dervišizma leži, da je tako nazovemo, konceptualna matrica, koju smo nazvali intencionalno putovanje. U tom smislu ne bismo trebali osjećati nikakvu nelagodu zbog svoje «nostalgije». Pitali smo se želimo li naći sredstva i načina kojim ćemo otkriti umjetnost putovanja, želimo li i možemo li savladati «turista u nama», lažnu svijest koja nas dijeli od iskustva znakova Širokog Svijeta. Način života derviša (ili taoista, ili franjevca, itd.) zanima nas, na kraju krajeva, jedino u onoj mjeri u kojoj nam može pružiti ključ – ne onaj jedan jedini pravi Ključ – već naprosto …. ključ. A on to naravno i čini.
Jedan od temeljnih ključeva za uspjeh Putovanja je, naravno, pažljivost, pozornost. Mi kažemo «posvetiti pažnju» («paying attention» na engleskom) ili pak «prêter attention» na francuskom , (dok na arapskom pažnju daju) sugerirajući tako da smo s pažnjom škrti kao i s novcima. Često se čini da nitko ne «posvećuje pažnju», da svi tajno zgrću i ograđuju svoju svjesnost – zašto? zar je treba čuvati za crne dane? – i prigušuje plamičke svijesti iz straha da će svo raspoloživo gorivo biti potrošeno u jednom jedinom holokaustu nepodnošljivog znanja.
Ovakav model svijesti neodoljivo podsjeća na «kapitalistički» model – kao da je doista naša pažnja ograničen izvor, koji je, jednom kad se iscrpi, izgubljen u nepovrat. Tu se tad javlja zelenaštvo u percepciji: mi zahtjevamo interes (kamate) u tome što smo uložili napor da obratimo pažnju (payment-of-attention), kao da je to zajam, a ne trošak. Ili kao da je naša svijest ugrožena entropijskom «toplinskom smrću», protiv koje najbolja obrana mora biti u tupom, mediokritetskom, hipnotiziranom stanju škrtareće polovične pažnje – bijeda i nevolja psihičkih resursa – odbijanje da se primjeti neočekivano ili da se okusi čudesnost običnog – odsustvo darežljivosti. No kako bi bilo kad bismo se prema svojim opažanjima odnosili kao prema darovima a ne kao prema isplati? Kad bismo svoju pažnju davali umjesto da je posvećujemo -isplaćujemo? Prema zakonu reciprociteta, dar se uzvraća darom – nema izdataka, nestašice, duga prema Kapitalu, neimaštine, nema kazne za to što dijelimo svoju pažnju, i nema kraja mogućnostima pozornosti.
Naša svijest nije roba, niti je ugovor između kartezijanskog Ega i provalije Ništavila, a nije naprosto ni funkcija nekakvog tijela-mašine s ograničenom garancijom. Istina je, na kraju se istrošimo i slomimo. U određenom smislu zgrtanje energije ima smisla – «čuvamo» se za istinski važne trenutke, za važna otkrića, za «vrhunsko iskustvo».
Ali ako sami sebe prihvaćamo kao plitak izvor novčanih sredstava – ako zakračunavamo «vrata percepcije» kao ustrašeni seljaci pred zavijanjem vukova sa sjevera – ako nikad ne «posvetimo – platimo pozornost» – kako ćemo uopće prepoznati približavanje i nastupanje tih vrijednih trenutaka, tih otvaranja?
Treba nam model spoznaje koji naglašava «magiju» reciprociteta: «dati» pažnju znači primiti pažnju, tako da se čini kao da svemir na neki tajanstven način odgovara na našu spoznaju pritjecanjem blage milosti. Ako uvjerimo sami sebe da pažnja, pozornost, slijedi zakon «sinergije», a ne zakon iscrpljenja, osiromašenja, mogli bismo početi savladavati u sebi banalnu neduhovnost svakodnevne nepažnje, i otvarati se «višim stanjima».
U svakom slučaju, ostaje činjenica da ukoliko ne naučimo posvećivati više pažnje takvim stanjima, putovanje neće nadići turizam. A za one među nama koji već nisu upućeni u Zen putovanja, kultiviranje tih stanja doista zahtjeva početnu potrošnju energije. Moramo svladati inhibicije, pobijediti kolebanja, razbiti introvertne i knjiške navike, sublimirati tjeskobe. Naša se trećerazredna, ostaj-doma svijest čini sigurna i udobna u usporedbi s opasnostima i neudobnostima Ceste i njenih vječnih novosti i neobičnosti, stalnih zahtjeva upućenih našoj pažnji. «Strah od slobode» truje našu podsvjest, unatoč našoj svjesnoj želji za slobodom u putovanju. Umijeće kojem težimo rijetko se javlja kao urođeni talent. Ono mora biti njegovano – treba ga vježbati – usavršavati. Moramo potaknuti želju za intencionalnim putovanjem.
Žaliti se da razlike u svijetu nestaju predstavlja truizam, ali je to i istina. No ponekad je čudesno otkriti koliko različitost može biti otporna i organska. Čak i u Americi, zemlji shopping-centara i TV-a, regionalne razlike ne samo da opstaju već i mutiraju i cvjetaju u međuprostorima, u pukotinama koje uzduž i poprijeko presjecaju monolit, van opažaja Upornog Pogleda Medija, nevidljive čak i za lokalnu buržoaziju. Ako čitav svijet postaje jedno-dimenzionalan, moramo gledati, tražiti između dimenzija.
Smatram da je putovanje po svojoj prirodi fraktalno. Ono se odvija izvan karte-kao-teksta, izvan službenog Konsenzusa, ono je poput onih skrivenih uzoraka koji se smještaju unutar beskonačnih bifurkacija nelinearnih jednadžbi u čudnom svijetu matematike kaosa. Svijet ustvari nije u potpunosti mapiran, jer su ljudi i njihovi svakodnevni životi isključeni iz karte, proglašeni «bezličnim statistikama», ili zaboravljeni. U fraktalnim dimanzijama neoficijalne stvarnosti sva ljudska bića – a i strahovito puno «mjestâ» – ostaju jedinstveni i različiti. «Čisti» i «neiskvareni»? Možda i ne. Možda nitko i ništa nikad doista nije bilo čisto. Čistoća je nešto što stalno izmiče, a možda je čak i opasan oblik totalitarizma. Život je veličanstveno nečist. Život luta.
U godinama oko 1950. francuski Situacionisti razvili su tehniku putovanja koju su nazivali dérive, «lutanje», «prepuštanje struji». Zgražali su se nad samima sobom što nikad ne napuštaju rutinu i kolotečinu života pokretanog navikama; shvatili su da ustvari nikad nisu vidjeli ni Pariz. Počeli su provoditi nesustavne, nasumične ekspedicije kroz grad, danju dugo i besciljno lutajući, a noću pijući, otvarajući svoj mali tijesni svijet za nepoznatu zemlju sirotinjskih četvrti, predgrađa, vrtova, i pustolovina. Postali su revolucionarna verzija famoznog Baudelaireovog flaneura, dokonog šetača, dislociranog subjekta urbanog kapitalizma. Njihova su besciljna lutanja postala buntovna praksa.
Nešto od toga ostaje moguće i danas – besciljno lutanje, prepuštanje struji. Putovanje ne može biti ograničeno na dopušteno (i umrtvljujuće) zurenje turista, za kog je čitav svijet nepomičan, hrpa pitoresknosti koja čeka da bude konzumirana – jer je cijelo pitanje dozvole iluzija. Mi možemo izdavati svoje vlastite dozvole za putovanja. Možemo dozvoliti sebi da sudjelujemo, da iskusimo svijet kao živu vezu, a ne kao zabavni park. U nama kuca srce putnika, i ne trebamo stručnjake da definiraju i ograniče našu više-nego-fraktalnu složenost, da «interpretiraju» za nas, da nas «vode», da za nas posreduju naša iskustva, da nam prodaju slike naših želja. Posvećeno prepuštanje struji ponovo je rođeno. Čuvajte tajnu.
Diálogos 