malo ambijentale…

“If ‘noise’ means uncomfortable sound, then pop music is noise to me.”

Masami Akita a.k.a. Merzbow

Recorded live @De Profundis Edinburgh, May 12th 2012.

Report from the Plutonics Committee – A Brief History of Geotrauma or: The Invention of Negarestani
H.A.A.R.P Induction Magnetometer – Jan 12th 2010
Ugegi Aoiveae A Ser – Transience of Matter in Flux
En Nihil – Open Your Eyes and See Death. (In The Coils: Or The Coming Conflict)
Florian Hecker – Octave Chronics
833-45 – A Perfectly Reflecting Flat Earth
Cities Last Broadcast – Antenna
Jean-Claude Éloy – Prémonitions (env. 21′)
Sweatspace – Interference
Spoonbender 1.1.1 – Stereo Telepathy Academy
gr†llgr†ll – if u can dr3am – princ3ss3s
Dror Feiler – Azaka
Kim Cascone – Anti-Musical Celestial Forces
Phaenon – Neutrino Radiation
Parhelion – Atmospheric Refraction
Chinese V26, August 2, 2010, 1327 UTC, 9153 kHz USB

Advertisements

6. listopada 1979.: “Ne veži se ni uz što” – Mark Fisher

(Peto poglavlje hrvatskog prijevoda knjige “Kapitalistički realizam” Marka Fishera. Detalji o prevoditelju, izdanju i broju stranica su navedeni na kraju teksta.)

kapitalisticki_realizam

„Momak mi reče jednom“, kaže šef bande organiziranog kriminala Neil McCauley u filmu Vrućina (Heat) Michaela Manna iz 1995., „ne veži se ni uz što što ne možeš napustiti za 30 sekundi postane li vruće“. Jedan od najlakših načina da se pojme razlike između fordizma i postfordizma je da se Mannov film usporedi s gangsterskim filmovima koje su režirali Francis Ford Coppola i Martin Scorsese od 1971. do 1990. U Vrućini se za poslove ne brinu obitelji povezane sa starom postojbinom već ekipa bez korijena, u Los Angelesu s ulaštenim kromiranim i zamjenjivim dizajnerskim kuhinjama, jednoličnim autocestama i kasnonoćnim večerama. Sav lokalni kolorit, kuhinjske arome, kulturni idiolekti o kojima su likovi iz Kuma (The Godfather) i Dobrih momaka (Goodfellas) ovisili prebojeni su i preuređeni. Los Angeles iz Vrućine svijet je bez znamenitosti, bez četvrti sa zaštitnim znakom, gdje su obilježeni teritorij zamijenile beskrajno ponavljajuće panorame franšiza koje se repliciraju. Duhovi Stare Europe koji su vrebali Scorseseovim i Coppolinim ulicama egzorcirani su, zakopani zajedno s drevnim nepravdama, lošom krvi i strastvenim krvnim osvetama negdje ispod kafića u vlasništvu multinacionalnih kompanija. Možete puno naučiti o svijetu iz Vrućine ako promislite o imenu „Neil McCauley“. Riječ je o anonimnom imenu, imenu za lažnu putovnicu, imenu koje je lišeno povijesti (pa makar, ironično, evociralo na ime britanskog povjesničara Lorda McCaulaya). Usporedite s njim „Corleonea“ i sjetite se da je taj Kum dobio ime po selu. McCauley je možda takva De Nirova uloga koja je najbliža osobnosti toga glumca: čovjek filma, nepostojeća osoba, isprazni, ledeni profesionalac, ogoljen do čiste pripreme, istraživanja, Metode („Radim ono u čemu sam najbolji.“). McCauley nije nikakav mafijaški šef, nikakav naduti gazda koji stoji na vrhu barokne hijerarhije kojom upravljaju kodovi koji su svečani i misteriozni kao i oni u Katoličkoj crkvi te ispisani krvlju tisuća starih zavada. Njegovu ekipu čine profesionalci, praktični poduzetnici špekulanti, kriminalistički tehničari, čiji je kredo upravo suprotan obiteljskoj lojalnosti Cosa Nostre. Obiteljske su veze neodržive u tim uvjetima, kao što McCauley kaže liku kojeg glumi Pacino, opsesivnom detektivu, Vincentu Hanni: „Ako ste mi za petama i pratite me u stopu, kako očekujete održati brak?“ Hanna je McCauleyeva sjena, prisiljen da pretpostavlja njegovu nestalnost, njegovu neprekidnu pokretljivost. Kao i svaka skupina dioničara, McCauleyevu ekipu na okupu drži izglednost budućeg dobitka; sve druge veze su opcionalni dodaci, koji su gotovo sigurno opasni. Dogovor im je privremen, pragmatičan i lateralan – oni znaju da su zamjenjivi dijelovi stroja, da nema jamstava, da ništa ne traje. U usporedbi s tim, dobri se momci doimlju kao sjedilački sentimentalci, ukorijenjeni u umirućim zajednicama, ukletim teritorijima.

Etos koji prihvaća McCauley preispituje Richard Sennett u knjizi The Corosion of Character: The Personal Consequences of Work in the New Capitalism, prijelomnoj studiji o afektivnim promjenama do kojih je dovela postfordistička reorganizacija posla. Krilatica koja sažima nove uvjete kaže „ne dugoročno“. Ondje gdje su radnici prije mogli steći niz kvalifikacija i gdje su mogli očekivati napredovanje prema gore kroz rigidnu organizacijsku hijerarhiju sada se od njih traži periodično prekvalificiranje dok prelaze iz institucije u instituciju, od uloge do uloge. Budući da je organizacija posla decentralizirana, uz pomoć lateralnih mreža koje nadomještaju piramidalne hijerarhije, najviše se važnosti pridaje „fleksibilnosti“. Osluškujući McCauleyevo ruganje Hanni u Vrućini („Kako očekujete održati brak“), Sennett naglašava nepodnošljive pritiske koje ti uvjeti permanentne nestabilnosti stavljaju na obiteljski život. Upravo se vrijednosti o kojima ovisi obiteljski život – obveza, pouzdanost, predanost – smatraju zastarjelima u novom kapitalizmu. A opet, uz javnu sferu izloženu napadima i razorene sigurnosne mreže koje je „Država Dadilja“ obično omogućavala, obitelj sve više postaje važno mjesto predaha od pritisaka iz svijeta u kojem je nestabilnost konstanta. Obiteljska je situacija proturječna u postfordističkom kapitalizmu, upravo onako kako je očekivao tradicionalni marksizam: kapitalizam treba obitelj (kao ključno sredstvo reproduciranja i njegovanja radne snage; kao lijek za psihičke rane koje nanose anarhoidne društveno-ekonomske okolnosti), čak i ako je potkopava (odričući roditeljima slobodno vrijeme s djecom, vršeći neizdrživi pritisak na parove dok postaju isključivi izvor čuvstvene utjehe jedno drugome).

Prema marksističkom ekonomistu Christianu Marazziju, može se odrediti vrlo točan datum prijelaza s fordizma na postfordizam: 6. listopada 1979. godine. Upravo su tog datuma Federalne rezerve povećale kamatne stope za 20 bodova, pripremivši time put za „ekonomiju ponude“ koja će konstituirati „ekonomsku stvarnost“ u koju smo se sad zapleli. Rast kamatnih stopa nije samo zaustavio inflaciju, već je omogućio novu organizaciju sredstava za proizvodnju i distribuciju. „Rigidnost“ fordističke tekuće proizvodne vrpce otvorila je put novoj „fleksibilnosti“, riječi od koje će danas protrnuti svaki radnik. Tu je fleksibilnost definirala deregulacija Kapitala i rada, čime je radna snaga postala povremena (sa sve većim brojem privremeno zaposlenih radnika) i preseljena negdje drugdje.

Marazzi kao i Sennett priznaje da su novi uvjeti zahtijevali i nastali iz povećane kibernetizacije radnog okružja. Fordistička je tvornica bila oštro podijeljena na urednički i fizički posao, pri čemu je različite tipove rada fizički razgraničavala struktura same zgrade. Radeći u bučnom okružju, pod nadzorom upravitelja i nadzornika, radnici su jeziku pristupali samo tijekom svojih dnevnih odmora, u toaletu, na kraju radnoga dana ili uključivanjem u sabotaže, jer komunikacija je prekidala proizvodnju. Međutim u postfordizmu, kada tekuća vrpca za sklapanje proizvoda postaje „protok informacija“, ljudi rade komunicirajući. Kao što je uočio Norbert Wiener, komunikacija i kontrola povlače jedno drugo.

Rad i život postaju neodvojivi. Kapital vas slijedi dok sanjate. Vrijeme prestaje biti linearno, postaje kaotično, razlomljeno na dijelove. Budući da su se proizvodnja i distribucija restrukturirali, takvi postaju i živčani sustavi. Kako biste učinkovito funkcionirali kao sastavnice pravovremene proizvodnje, morate razviti sposobnost reagiranja na nepredvidive događaje, morate naučiti živjeti u uvjetima totalne nestabilnosti, ili „prekarnosti“, kao što kaže taj ružni neologizam. Razdoblja posla izmjenjuju se s razdobljima nezaposlenosti. Tipično je da se svako malo nađete u situaciji da radite kratkotrajne poslove, bez mogućnosti da planirate budućnost.

I Marazzi i Sennett ističu da su do dezintegracije stabilnih radnih obrazaca djelomice dovele želje radnika – upravo oni, potpuno ispravno, nisu željeli raditi u istoj tvornici četrdeset godina. Na mnoge načine, ljevica se nikad nije oporavila od toga što se loše pripremila za mobilizaciju Kapitala i metabolizaciju želje za emancipacijom od fordističke rutine. Osobito su u Velikoj Britaniji tradicionalni predstavnici radničke klase – sindikati i radnički vođe – smatrali fordizam previše kongenijalnim; njegova stabilnost antagonizma pružala im je zajamčenu ulogu. Međutim to je značilo da su se zagovornici postfordističkog Kapitala lako mogli predstaviti kao protivnici statusa quo, hrabro se opirući inertno organiziranoj radnoj snazi koja se „besciljno“ upletala u besplodne ideološke antagonizme koji su služili svrhama sindikalnih vođa i političara, ali nisu mnogo učinili kako bi ojačali nade klase koju su tobože zastupali. Antagonizam se sada ne locira izvanjski, u konfrontaciji između klasnih blokova, već iznutra, u psihologiji radnika, kojeg, kao radnika, interesira klasni sukob u starom stilu, ali kojeg, kao nekoga s mirovinskim osiguranjem, također interesira maksimalan dobitak od njegova ili njezina ulaganja. Posljedica toga je, tvrdi Marazzi, da su postfordistički radnici nalik starozavjetnim Židovima nakon napuštanja „kuće robovlasništva“: oslobođeni ropstva u koje se nisu željeli vratiti ali i ostavljeni, napušteni u pustinji, zbunjeni kojim putem da krenu naprijed.

Psihološki sukob koji bjesni unutar individua ne može proći bez žrtava. Marazzi istražuje vezu između povećanja bipolarnog poremećaja i postfordizma i, ako je, kao što tvrde Deleuze i Guattari, šizofrenija stanje koje označuje vanjske rubove kapitalizma, onda je bipolarni poremećaj mentalna bolest primjerena „nutrini“ kapitalizma. Sa svojim neprekidnim ciklusima procvata i slomova, kapitalizam je sam fundamentalno i nesvodivo bipolaran, pri čemu periodično tetura između napuhane manije (iracionalnog preobilja „nabubrilog razmišljanja“) i depresivnog razočaranja. (Naravno, izraz „ekonomska depresija“ nije nimalo slučajan). Kapitalizam više nego ijedan društveni sustav dosad i pothranjuje i reproducira raspoloženja stanovništva. Kapital ne bi mogao funkcionirati bez delirija i povjerenja.

Čini se da je „nevidljiva kuga“ psihijatrijskih i afektivnih poremećaja koja se širila, potiho i kradomice, negdje od 1750. (tj. od same pojave industrijskog kapitalizma) s postfordizmom dosegnula novu razinu akutnosti. Ovdje je važno djelo Olivera Jamesa. U djelu The Selfish Capitalist James ukazuje na znakovit rast stopa „mentalnih duševnih poremećaja“ u posljednjih 25 godina. „Prema većini kriterija“, James iznosi:

stopa duševnih poremećaja gotovo se udvostručila među ljudima rođenim 1946. (kojima je 1982. bilo trideset i šest godina) i 1970. (koji su bili tridesetogodišnjaci 2000. godine). Primjerice, 1982. godine 16 posto tridesetšestogodišnjakinja izavilo je da imaju „probleme sa živcima, da se osjećaju potišteno, depresivno ili tužno“, dok je 2000. godine to izjavilo 29 posto tridesetšestogodišnjakinja (za muškarce ti podaci iznose 8 posto 1982., 13 posto 2000. godine).

Jedna druga britanska studija koju James citira usporedila je razine psihijatrijske morbidnosti (uključivši neurotične simptome, fobije i depresiju) na uzorcima ljudi iz 1977. i 1985. godine. „Dok je u uzorku iz 1977. 22 posto pokazalo psihijatrijsku morbidnost, 1986. to je naraslo gotovo do jedne trećine stanovništva (31 posto). Budući da su te stope mnogo više u zemljama koje su implementirale ono što James naziva „sebičnim“ kapitalizmom nego u drugim kapitalističkim nacijama, James iznosi hipotezu da za to treba okriviti sebične (neoliberalizirane) kapitalističke političke smjernice i kapitalističku kulturu. James pak posebno ukazuje na način na koji sebični kapitalizam pothranjuje:

i aspiracije i očekivanja koja se mogu ispuniti. … U poduzetničkom društvu fantazije, njeguje se zabluda da svatko može biti Alan Sugar ili Bill Gates, nema veze što je stvarna vjerojatnost da se to dogodi nestala od 1970-ih – osoba rođena 1958. imala je više izgleda da napreduje pomoću, primjerice, obrazovanja od osobe rođene 1970. Najotrovniji toksini sebičnog Kapitalista za dobrobit su sustavno poticanje ideja da je materijalno obilje ključ za ispunjenje, da su samo imućni dobitnici i da je pristupanje vrhu otvoreno svima koji su voljni dovoljno teško raditi, bez obzira na njihovo obiteljsko, etničko ili društveno porijeklo – ne uspijete li, postoji samo jedna osoba koju za to možete okriviti.

James se približava nagađanjima o aspiracijama, očekivanjima i fantaziji koje su podudarne s mojim zapažanjima o onome što sam nazvao „hedonijskom depresijom“ britanske mladeži.

Dojmljivo je, u tom kontekstu rastućih stopa mentalnih bolesti, da su se Novi laburisti obvezali, na početku svoga trećeg mandata na vlasti, brisati ljude iz programa pomoći nesposobnima za rad, implicirajući da su mnogi, ako ne i većina, podnositelja tih zahtjeva simulanti. Značajan udio podnosilaca zahtjeva su, primjerice, ljudi s psihološkim oštećenjima kao posljedicom kapitalističke realističke ustrajnosti da industrije kao što je rudarstvo više nisu ekonomski održive. (Čak i ako se razmotre u grubim ekonomskim kategorijama, argumenti o „održivosti“ ipak se ne čine ni najmanje uvjerljivima, osobito kad uračunate trošak poreznih obveznika za nesposobne za rad i druge pogodnosti). Mnogi su jednostavno pokleknuli pod zastrašujuće nestabilnim uvjetima postfordizma.

Postojeća vladajuća ontologija poriče bilo kakvu mogućnost društvenog uzrokovanja mentalne bolesti. Naravno, kemijska biologizacija mentalne bolesti striktno je sumjerljiva s njenom depolitizacijom. Kapitalizam ima goleme prednosti od toga što se mentalne bolesti smatra individualno kemijsko-biološkim problemom. Prvo, to pojačava poriv Kapitala prema atomističkoj individualizaciji (bolesni ste zbog kemije u vašem mozgu). Drugo, to omogućuje golemo unosno tržište na kojem multinacionalne farmaceutske kompanije mogu prodavati svoje farmaceutske proizvode (možemo vas izliječiti našim SSRI antidepresivima). Ne treba ni reći da su sve mentalne bolesti neurološki oprimjerene, no time se ništa ne kaže o njihovom uzrokovanju. Ako je istina, primjerice, da depresiju izazivaju niske razine serotonina, trebalo bi još objasniti zašto pojedine individue imaju niske razine serotonina. To zahtijeva društveno i političko objašnjenje; a zadatak repolitiziranja mentalne bolesti hitan je zadatak ako ljevica želi osporiti kapitalistički realizam.

Ne čini se ishitrenim uočiti podudarnosti između sve veće rasprostranjenosti mentalnih duševnih poremećaja i novih obrazaca vrednovanja radne sposobnosti radnika. Sad ćemo pobliže osmotriti tu „novu birokraciju“.

Mark Fisher

S engleskoga preveo: Snježan Hasnaš

Preuzeto iz knjige “Kapitalistički realizam”, Naklada Ljevak , Zagreb, lipanj 2011., str. 59-69.