Nikola Kuzanski – Razgovor kršćanina i poganina

Izvornik: Nikolaus von Kues, “De Deo abscondito – Der verborgene Gott”, u: Philosophisch-theologische Schriften, hg. und eingeleitet von Leo Gabriel; übersetzt und kommentiert von D. und W. Dupré, Bd. I.2. (Nachdruck der 1964 erschienenen 1. Auflage), Freistadt 1989, str. 299-309.

Preveo: Mario Kopić

Poganin: Vidim da ti, dok se klanjaš u dubokoj poniznosti, niz lice teku suze ljubavi, iskrene, a ne hinjene. Reci mi, molim te, tko si?
Kršćanin: Kršćanin sam.
P. Koga slaviš?
K. Boga.
P. Tko je Bog kojega slaviš?
K. Ne znam.
P. Kako tako ozbiljno slaviš nešto što uopće ne poznaješ?
K. Zato što ne poznajem, slavim (quia ignoro, adoro).
P. Čudan prizor: čovjek koji duboko doživljava (affici) nešto što ne poznaje!
K. Meni bi bilo još čudnije kad bih duboko doživljavao nešto što prema mojem mnijenju poznajem (scire).
P. Zašto?
K. Jer čovjek uistinu manje poznaje ono što prema svojem mnijenju poznaje, nego ono što zacijelo ne poznaje.
P. Objasni mi to detaljnije, molim te.
K. Svatko tko misli da nešto zna, iako ustvari ne može znati ništa, čini mi se bezuman.
P. Meni se ti činiš posve bezuman (amens) kada tvrdiš da ništa nije moguće znati!
K. Pod ‘znanjem’ (scientia) razumijem dokučivanje (apprehensio) istine. Onaj tko kaže da zna, tvrdi da je dokučio istinu.
P. To i ja vjerujem.
K. Jest, a kako bi mogao dokučiti istinu, ako ne spoznaš Istinu po sebi? Ako je naime spoznavatelj (apprehendens) prije spoznatog (apprehensum), tada ne možemo govoriti o spoznaji istine.
P. Ne razumijem kako istinu možemo spoznati samo kao Istinu po sebi.
K. Miliš li da je možemo spoznati i na drugi način i u nečem drugom?
P. Da.
K. Očito se varaš, jer izvan Istine nema istine, izvan kružnosti nema kruga, izvan ljudskosti nema čovjeka. Dakle ni istina se ne može otkriti izvan Istine, niti na drugi način, niti u nečem drugom.
P. Kako mi je u tom slučaju znano (notum), što je čovjek, što kamen, a što sve druge stvari koje poznam (scio)?
K. Ništa od svega toga ne poznaš, nego svoje poznavanje samo zamišljaš. A ako bih te zapitao o štostvu (quidditas) onoga što prema tvom mišljenju poznaješ, priznao bi da nisi kadar izraziti (exprimere) samu istinu čovjeka ili kamena. Znanje da čovjek nije kamen ne izvire iz znanja (scientia), zbog kojega bi znao za razliku između čovjeka i kamena, nego iz dojma o pripadajućim osobinama (ex accidenti), iz različitih djelatnosti i oblika kojima nadijevaš različita imena kada ih razlikuješ. Imena nastaju zbog kretanja u razumu koji razlikuje (discretiva ratio).
P. Je li istina jedna ili ih ima više?
K. Samo je jedna, jer samo jedinstvenost (unitas) jest, a istina se podudara s jedinstvenošću, jer je uistinu jedinstvenost samo jedna (verum sit unam esse unitatem). Kao što među brojevima možemo naći samo jedinstvo, tako i u mnoštvu možemo otkriti samo jednu istinu. Onaj tko ne dostigne jedinstvo, neće nikada spoznati broj, a tko u jedinstvu ne bi prepoznao istinu, ne može ništa istinski znati. Premda, naime, misli da zna, lako može iskusiti da se to što prema njegovu mišljenju zna, može znati i na istinitiji način (verius). Istinitije nego što sam vidiš, može se vidjeti nešto vidljivo – naime, ako imaš oštrije oči. Dakle, ne vidiš ono što je uistinu vidljivo – a isto vrijedi za sluh i sva ostala osjetila. Sve što znamo drukčije nego što bi se moglo znati, ne znamo uistinu, nego drukčije i na drugi način (alter et alio modo). Istinu, međutim, ne poznajemo na neki drugi način od načina koji je istina sama. Zato je bezuman onaj tko misli da nešto uistinu poznaje, a ne poznaje Istinu. Zar ne bismo smatrali ludim slijepca koji bi mislio da poznaje razlike među bojama, a ujedno ne bi poznavao boje?
P. Ali tko od ljudi uopće išta zna, ako se ništa ne može znati?
K. Mudrim čovjekom možemo smatrati onoga koji zna da ne zna i zato poštuje Istinu, jer zna da se bez nje ništa ne da dokučiti, da se bez nje ne može niti biti, ni živjeti ni umovati.
P. Možda te je upravo to privuklo slavljenju, naime, žudnja da budeš u Istini (desiderium essendi in veritate)?
K. Baš tako, kako si rekao. Ne slavim Boga koga vi pogani poznajete i imenujte prema svojem pogrešnom uvjerenju, nego Boga samog, koji je sama neizreciva Istina (colo…ipsum Deum, qui est ipsa ineffabilis veritas).
P. Reci mi, brate, molim te, kakva je razlika između tvog slavljenja Boga koji je Istina i našeg slavljenja kojim ni ne namjeravamo (intendamus) slaviti Boga koji ne bi uistinu bio Bog?
K. Razlika je prilično; a daleko je najvažnija u tome da mi slavimo apsolutnu Istinu samu, nepomiješanu, vječnu i neizrecivu, a vi je ne slavite kakva je apsolutna u sebi. Slavite je takvu kakva je u svojim djelima, slavite jedinstvo u broju i mnoštvu, a ne apsolutno jedinstvo (unitas absoluta). Zato bludite (errantes), jer Istina, koja je Bog, nije priopćiva.
P. Molim te, brate, dovedi me do toga da razumijem tvoje umovanje o Bogu! Odgovori mi i reci što znaš o Bogu kojeg slaviš?
K. Znam da sve što znam nije Bog i da sve što poimam (concipio) nije Bog, nego da On sve to daleko prekoračuje (exuperat).
P. Znači da je Bog ništa?
K. Nije ništa, jer to ništa ima ime ničega.
P. Ako nije ništa, onda je nešto (aliquid).
K. Nije ni nešto, jer nešto nije sve, a Bog nije radije nešto nego sve.
P. Čudne stvari zboriš o Bogu kojeg slaviš: da nije ništa, da nije nešto. Nedokučiv je za svaki razum (ratio).
K. Bog je s onu stranu ničega i nečega, jer mu je ništa pokorno (ipsi oboedit nihil), da bi nastalo nešto. To je, naime, njegova svemoćnost: moć s kojom prekoračuje (excedit) sve što jest i što nije, tako da mu se pokorava i ono što jest i ono što nije. On naime čini (facit) da nebitak (nonesse) prelazi u bitak (esse) i bitak u nebitak. On nije ništa od toga što je pod njim, i pred čim je (praevenit) On sa svojom svemoći. Stoga ne možeš reći da je On više ovo ili ono, jer je sve od Njega.
P. Možemo li Ga imenovati?
K. Ono što se može imenovati je neznatno (parvum), dok je Njegova veličina nepojmljiva. On ostaje neizreciv.
P. Dakle, on je neizreciv?
K. Nije neizreciv, nego je više izreciv nego sve, budući da je uzrok svega što se može imenovati (nominabilia). Kako bi mogao biti bez imena onaj tko drugima daje ime?
P. Dakle, izreciv je i neizreciv?
K. Nije ni to. Bog, naime, nije korijen protuslovlja (radix contradictionis), nego je jednostavnost (simplicitas) prije svakog korijena. Stoga ne smijemo reći ni da je izreciv i neizreciv.
P. Hoćeš li uopće išta o Njemu reći?
K. Nije imenovan, nije neimenovan, nije imenovan i neimenovan, jer sve što možemo disjunktivno ili kopulativno, skladno (per consensum) ili protuslovno o Njemu izreći, zbog uzvišenosti (excellentia) Njegove beskonačnosti nije Mu primjereno. On je jedno načelo (principium), prije svake misli koju o Njemu možemo oblikovati.
P. U tom slučaju, Bogu ne pripada bitak (esse)?
K. U pravu si.
P. Dakle, On je ništa?
K. Nije ništa, nije nebićevan, niti pak bićevan i nebićevan (non est nihil, neque non est, neque est et non est), jer je vrelo (fons) i izvor (origo) svih načela bitka i nebitka (principia essendi et non-essendi).
P. Tada je, dakle, Bog doista vrelo načela bitka i nebitka?
K. Ne.
P. Ali maloprije si to rekao.
K. Istinu sam rekao kada sam to tvrdio i sada govorim istinu kada to odričem. Ako, naime, postoje bilo kakva načela bitka i nebitka, Bog im prethodi. Ne-bitak nema kao načelo ne-bitak, nego načelo bitka, jer ne-bitak ima potrebu za načelom, da bi bilo (ut sit). Tako je, dakle, načelo ne-bitka, jer ne-bitak bez Njega ne postoji.
P. Je li Bog istina?
K. Ne, on je prije svake istine.
P. Dakle, on je nešto drugo od istine?
K. Nipošto. Ne može mu pripisivati ‘drugost’ (alteritas ei conveniri nequit), budući da je On prije svega što smatramo istinom i imenujemo ‘istina’. Beskonačno je uzvišeniji od svega toga.
P. Pa ipak Boga imenujete Bog?
K. Imenujemo.
K. Govorite li istinu ili laž?
K. Ni jedno ni drugo, niti oboje istodobno. Ne govorimo istinu, ako tvrdimo da je to Njegovo ime, ne govorimo ni neistinu, ako negiramo da je to Njegovo ime. Također ne govorimo istinu i laž, jer je Njegova jednostavnost prije svega što se može imenovati, i prije svega što se imenovati ne može.
P. Zašto Ga imenujete Bog, ako ne poznajete Njegovo ime?
K. Zbog sličnosti savršenstvu (similitudo perfectionis).
P. Hajde, objasni sad to!
K. Ime ‘Bog’ (grčki: theos, prim., prev.) dolazi od riječi ‘theoro’ (vidim, motrim, prim. prev.). U našem području (regio), Bog je to što je vid u području boje. Samo vid može zamijetiti boju, ali da bi bio slobodan za zamjedbu bilo koje boje, njegovo je središte bezbojno. Vid je sa stanovišta boje stoga prije ništa nego nešto. Područje se boje naime ne dotiče bitka izvan toga područja. Zato se s točke motrišta vida sve što jest nalazi u njemu. A sam vid u njemu ne nalazimo. Vid koji je bezbojan ne možemo imenovati u području boje, jer za njega ime nijedne boje nije prikladno. A ipak je upravo vid svojim razlikovanjem dao ime svakoj boji. Zato je svako imenovanje (nominatio) u domenu boje ovisno o njemu, ali ime Njega, od kojega potječe svako ime, prije je ništa nego nešto. Odnos Boga prema svemu (omnia) jest kao odnos vida prema vidljivim stvarima.
P. Sviđa mi se to što si rekao. Jasno mi je da u području stvorenih bića (creaturae) ne nalazimo niti Boga niti Njegovo ime. Prije će biti da Bog izmiče svakom pojmu (conceptus), nego da o Njemu možemo tvrditi bilo što. Ne možemo Ga otkriti u području stvorenih bića, jer nema njihovo ustrojstvo (conditio), ne možemo Nesastavljenog (non-compositum) naći u području sastavljenog. A sva imena koja izričemo imena su sastavljenog. Sastavljeno pak ne opstoji iz sebe, nego iz Onoga koji je prije svakog sastavljenog. Premda je dakle područje sastavljenog i sve što je sastavljeno (omnia composita) samo po njemu jest to što jest, On sam je u području sastavljenog neznan, jer nije sastavljen.
Stoga neka na vjekove vjekova bude slavljen Bog koji je skriven pred očima svih mudraca svijeta!

(1445)

(Napomena autora bloga: na prijevod ovog teksta naišao sam prije nešto jedva malo manje od dvije godine na blogu gospodina Darka Cvijetića i sačuvao sam ga; sada ga prenosim ovdje jer smatram da ga je vrijedno sačuvati i na ovom blogu te podijeliti s drugima koji su zainteresirani.)

Hakim Bey – Urokljivo oko (Evil Eye)

Urokljivo oko – malocchio – istinski postoji, i moderna je zapadna kultura tako duboko potisnula svo znanje o njemu da nas njegovi efekti nadvladavaju – i krivo su protumačeni kao nešto sasvim drugo. Tako je ono slobodno da operira neprovjereno, konvulzirajući društvo u paroksizmu Invidie. Invidialna zavist – aktivna manifestacija pasivnog ressentimenta – projicirana na van kroz zurenje (npr. cijelim jezikom pokreta i fizionomije, na koji je većina modernih gluha, ili, bolje rečeno, oni nisu svjesni da to čuju).

Pogotovo kad smo nesvjesni ta magija najbolje djeluje – štoviše, poznato je da je vlasnik Oka gotovo uvijek nesvjestan – ne pravi crni magičar, nego skoro žrtva – da, ali žrtva koja izbjegava zlobu predajući je dalje, kao po refleksu.

U tradicionalnim svjetovima (svjetovima “simboličkog reda”, kako to Benjamin kaže, oponiranim svjetovima “povijesti”), primijetio sam da ljudi ostaju mnogo više usredotočeni na jezike pokreta; tamo gdje nema TV-a i gdje “nikad se ništa ne dešava”, ljudi gledaju ljude, ljudi čitaju ljude. Prolaznici na ulici pokupe vaše raspoloženje i, sukladno svom temperamentu, oni se sukobe ili harmoniziraju s njim ili njime manipuliraju. Ja to uopće nisam znao dok nisam živio u Aziji. Ovdje u Americi, ljudi reagiraju na vas najčešće na osnovi ideje koju projicirate – preko odjeće, pozicije (posla), govornog jezika. Na Istoku često ostanete iznenađeni kad sugovornik reagira na vaše unutarnje stanje; možda pojedinac nije niti bio svjestan tog stanja, ili možda taj efekt izgleda kao “telepatija”. To je najčešće efekt jezika tijela.

Čuo sam da su Mediteranski i Srednjoistočni svjetovi razvili kompleksnu fenomenologiju malocchia zato što su oni podložniji zavisti nego mi Sjevernjaci. Ali Urokljivo Oko je univerzalan koncept koji nedostaje; ne u nekom prostoru (kao na hladnom i racionalnom Sjeveru) nego samo u vremenu – točnosti radi, u historijskom vremenu, vremenu hladnog Razuma. Zaštita Razuma od magije je nevjerovanje u nju; vjerovati da je ona izvan univerzuma diskursa Razuma. “Azijska obrana od magije je više magije” – u ovom slučaju, plavi kamen (uobičajen od Libanona do Indije, možda čak i na Dalekom Istoku) ili nešto drugo, u Sredozemlju (naša “Azija”), prsti u znaku bika okrenuti prema dolje ili falična amajlija.

Ali oboje – i Razum i Magija – su praznovjerja (rezidualna vjerovanja). Predlažem da malocchio “djeluje”; ali moja analiza nije ni racionalna ni iracionalna. Tko može objasniti kompleksnu mrežu znakova, simbola, sila i utjecaja, koji struje i tkaju među tako enigmatskim monadama kao što smo mi? Ne možemo objasniti kako komuniciramo, još manje što. Ako je “simbolički red” bio zamijenjen “poviješću” i ako je i sama Povijest nekako u procesu “nestajanja”, možda možemo već jednom početi disati, slobodni od magli magije i smogova[2] razuma. Možda možemo jednostavno priznati da se “misterije” kao Oko – ili čak “telepatija” – pojavljuju u našem svijetu, ili se bar čini da se pojavljuju, što jednostavno znači da se čini da se pojavljuju[3] i, dakle, da se pojavljuju.

Doličan organ za ovu vrstu znanja bilo bi tijelo.

Zavist je univerzalna. Ali neka je društva pokušavaju držati pod kontrolom, dok je u drugim ona razularena time što je pretvorena u društveni princip. Nemamo zaštite od Urokljivog oka zato jer je cijela naša društvena etika ukorijenjena u Zavisti. Zatucani Azijci barem imaju svoje amajlije i profilaktične kretnje. Međutim, nije Razum taj koji je prognao te krhke obrane. To je bilo Kršćanstvo. “Verb. sap.”, kao što su engleski školarci običavali govoriti.

Dvije postkršćanske ideologije – Kapitalizam i Komunizam – obje su punjene zavišću. U oba sustava to je osobina od životne važnosti – ne, to je ekonomska značajka. “Oeconomia” – stara riječ za totalitet svih društvenih poredaka. “Osamdesete” nisu bile desetljeće pohlepe (koja ima barem dostojanstvo aktivne sile) već zavisti. Manjine su zavidile većinama, siromašni bogatima, “ovisnici” zdravima, žene muškarcima, crnci bijelcima… da, ali bogati su zavidjeli siromašnima (radi njihovog besposličarstva), zdravi su zavidjeli “ovisnicima” (radi njihovih užitaka), muškarci su zavidjeli ženama (kao i uvijek), bijelci su zavidjeli crncima (radi njihove kulture življenja i radi njihove patnje) i tako dalje.

Sirova antropologija (opazi “anthro”) zahtjeva da “primitivni um” doživljava zavist kao ženski princip – (otud falična obrana protiv Urokljivog Oka). Veoma ograničen pogled. “Zavist” može biti yin kad se uspoređuje s yangom “pohlepe”, ali Urokljivo oko kao produžetak Invidie, oštro je i penetrativno, kao bodež – smrtonosni falus – kojemu pojedinac oponira falus života, sam penis. Jedan mi je talijanski učenjak jednom pričao o najužasnijem primjeru malocchia kojeg je on ikada susreo, u usahnute žene dlakavog lica. Iscjelitelj, karizmatični katolički mistik, preuzeo je liječenje te jadne vještice – i otkrio, što je njoj bilo nepoznato, da je ona u stvari bila muškarac (genitalije nisu nikad izišle).

Analiza roda Oka neće nas nikuda dovesti. Asociranje Oka na žene može proizlaziti iz sklonosti žena da budu osjetljivije na govor tijela od muškaraca, i tako ustraju na određenoj “magiji” iako one počinju nestajati iz onih svjetova koji otkrivaju povijest (koja, kao što svi znaju, uglavnom, nije njezina povijest[4]).

Nueri vjeruju da su sve nezgode, bolesti i smrti uzrokovane čarolijama. Većina nuerskih vještica nisu svjesne da su vještice. One pate od zavisti. Prema našim plemenskim vjerovanjima, sve nezgode su slučajne – nikog ne treba “kriviti”. Mi patimo od zavisti, ali smo “nevini”. Iskreno, ja ne mogu vjerovati ni Nureskim pronalazačima vještica ni autoritetima našeg mehanicističkog svjetonazora. No oba sustava vjerovanja su “nestajuća” – zašto bih kupio vožnju na njihovim tonućim brodovima? Stvari su mnogo kompleksnije nego što svaki svjetonazor može zamisliti, zapravo, stvari su mnogo jednostavnije nego što bi svaki od njih htio da vjerujemo.

Mislim: utjecaj jednog ljudskog bića na drugo se događa na toliko razina da prazni koncepti kao čarobnjaštvo ili akcident ne mogu zadovoljiti. No stvari nisu ni blizu tako zamršene i mračne kao što bi teorija čarobnjaštva htjela da vjerujemo, niti tako brutalne, tako industrijske, kao teorija mehanicističkog univerzuma. Tijelo zna mnogo bez da zna, mašta vidi mnogo toga što ne treba razumjeti. Tijelo i mašta prerazumiju[5] – oni su iznad pukog razumijevanja i njegovih nespretnih apstrakcija.

Plavo je boja neba i njegove sreće, zrak i svjetlost protiv zemlje i sjenke Zavisti. Ali plava je također boja smrti – kao kod stare Bedu žene, koja je rekla Lawrenceu da su je njegove plave oči podsjetile na nebo viđeno kroz rupe izblijedjele lubanje. Yezidi, “štovatelji vraga” iz iračkog Kurdistana, odbijaju nositi plave ogrlice ili čak odjeću jer je to boja njihova Gospodara, Sotone, Anđela Pauna, i nositi plavo, držeći ga time daleko od sebe, duboko bi ga povrijedilo. Tako je plava ogrlica homeopatična – malo zla upotrijebljeno za obranu od zla – možda fragment koji je otpao od rogatog osobno, snažan u svojoj jarčevoj muževnosti protiv ktoničnog negativnog – Yina – kao moć Zavisti. No kamen je također vedrina azurnog, tirkiznog, beskonačnosti, ženskosti – komadić mozaika matrice neba, ili vode.

Slično, znak bika, viđen uspravno i sprijeda, nedvojbeno je yangovska vrsta simbola – ali usmjeren prema dolje i viđen straga – kao što je predstavljen pogledu osumnjičenog za Urokljivo Oko (iako je pokret izveden kradomice), znak postaje lik žene iz kamenog doba, dvije noge i vulva – tako da moć protiv urokljivog oka dolazi iz “rogova” koji su zabijeni dolje, muževnog elementa – ali unutar tog simbola je također uglavljena moć boginje.

Čak i falična amajlija, koja može na prvi pogled izgledati muška, nije penis boga-životinje, nego Prijapov, boga vegetacije. To je penis voća i cvijeća – u nekom smislu, ženski penis.

Apotropaični kompleks ne treba biti viđen ni kao muški ni kao ženski čak ni kao, točno govoreći, androginijski. Simboli ne kruže oko roda nego urodljivanja[6], oko života ili energije same kao vrijednosti oponirane negativnosti, vakuumu, smrtonosnoj hladnoći zavisti.

Suprotno pogledu ljubavi nije pogled mržnje, nego zavisti, pasivne, nežive u sebi, vampirski privučene životima drugih. Neplodna žena vidi lijepo novorođenče – ona ga uzdiže do nebesa, ali njezine riječi znače suprotno od onoga što kažu; nepoznato čak i njoj, njezin pogled probija direktno do djetetova daha. Jesmo li doista sigurni da je govor pokreta tako slab, evolucijski dodatak koji će uskoro biti izgnan iz vrsta? Ne sumnjamo li da je jak, dovoljno moćan da privuče ljubav, razboli ili čak ubije?

Svugdje u svijetu taj je pogled obraćen nama, kao u Benthamovom Panopticonu. Mi smo samima sebi opisani kao žrtve, kao pacijenti, kao pasivne žarišne točke bijede – mi smo samima sebi prikazani depriviranima ovog ili onog dobra ili “prava” ili kvalitete koju mi najviše želimo. Oni koji nam to govore – nisu li oni bogati, moćni, političari, korporacije? Što to mi posjedujemo da probuđuje u njima takvu invidiu, i beskrajne napade njihovog malocchia?? Da li je moguće da smo (nepoznato nama ili njima) mi živi a oni mrtvi? TV ekran može biti krajnje Urokljivo Oko – zato jer je već mrtvo, i mrtvi (kao što nam je Homer pokazao) su najzavisnija od svih bića. Sve posredovano je mrtvo, čak i ovaj spis – i mrtvi žude za životom. Ja sam pokušao zaštititi ovaj tekst protiv toga da bude jedno Urokljivo Oko, kao što sam ga zaštitio od Urokljivog Oka samog, tako što sam uvrstio u njega imena primjerenih čini. Ali izgovorene same neće nikad izvesti trik. Treba čarolija, pjevanje koje mijenja (našu percepciju) stvarnost(i). Ili bolje, plavi dah vedrog neba, ili vruć trenutak penetrirajućeg kurca.

Zavist je apstrakcija jer želi “oduzeti od”. Urokljivo Oko je njezino oružje u psihičkom/fizičkom svijetu. Protiv njega, dakle, ne smije stajati još jedna apstrakcija (kao moralnost) nego najčvršća od mesnatih stvarnosti, pre-obilna moć rađanja, jebanja, azurnih povjetaraca. Amajlija koju pokazujemo protiv cijelog društva Urokljivog Oka može biti ni više ni manje nego naš vlastiti život, nepopustljiv kao kamen i rog, mekan kao nebo.

preveo: kapetan Harlock
O AUTORU

Hakim Bey, u matičnom uredu poznat kao Peter Lamborn Wilson, urednik je izdavačke kuće Autonomedia iz New Yorka (koja inače izdaje knjige Paula Virilia, Jeana Baudrillarda, Michela Foucaulta, itd… uglavnom “radikalnu” teoriju). Sedamdesetih se godina bavio radio piraterstvom, ali poznatiji je po svom tekstu “TAZ: Temporary Autonomous Zone, Ontological Anarchy, Poetic Terrorism.” Osnovna ideja TAZ-a je novi oblik samoorganiziranja i nudi model kratkotrajnog interesnog udruživanja, izvođenja akcije i brzog razilaženja (prije nego što država bilo što shvati i reagira, ali i prije nego što se uspostave unutrašnje hijerarhije). Tekst sadržava još puno ideja i svega živoga pa bi bilo najbolje da ga skinete s interneta (gdje možete naći više/manje sve tekstove koje je napisao. Svi su, naravno, No Copyright.). Osim TAZ-a možete nači druga djela kao Immediatism, Chaos, Via Radio, Millenium, itd… Kao P. L. Wilson napisao je “Pirate Utopias: Moorish Corsairs & European Renegades”, “Scandal: Essays In Islamic Heresy”, itd…
Kaže da koristi pseudonim da bi njegove ideje bile anonimnije da se ne bi bile vezane za neku vrstu kulta ličnosti, no desilo se baš to da se u “undergroundu” stvorila neka vrsta kulta ličnosti. Ali i u “mainstreamu” se koriste njegovi pojmovi (npr, jedan rave party Pepsi Cole zvao se TAZ, itd…). Cyberfreakovi se također furaju na njegove ideje, jer je još u osamdesetima pisao o mrežama dok su postojali samo BBS-ovi (inače je skeptičan što se tiče demokratičnosti interneta).
Ako želite saznati nešto više prosurfajte malo internetom… http://www.t0.or.at/hakimbey/hakimbey.htm

2 igra riječi: fogs-smogs (Nap. prev.).
3 appear to appear (Nap. prev.)
4 her story<>his-(s)tory (Nap. prev.)
5 overstand<>understand (Nap. prev.)
6 engendering (Nap. prev.)

(Napomena autora bloga: tekst je u hrvatskom prijevodu prvi put objavljen u prvom broju časopisa studenata sociologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Diskrepancija; u engleskom izvorniku, tekst možete pročitati ovdje.)