Sklonost negativnosti ili pak optimizam pamćenja?

U kognitivnoj psihologiji, teoriji spoznaje i sličnim znanstvenim disciplinama, postoji nešto što se zove “negativity bias”, a što bismo mogli prevesti kao “sklonost negativnosti”. Vrlo kratko rečeno, riječ je o ljudskoj sklonosti da budemo više aficirani lošim nego dobrim stvarima. To može objasniti kojekakve stvari u ljudskim odnosima, od onih najosobnijih do onih službenijih i/ili poslovnih.

Gornja poveznica vas odvodi na tekst koji prema mišljenju autora ovih redaka na vrlo informativan, a opet dovoljno sažet, način objašnjava o čemu se radi.

S druge strane, u psihologiji se nerijetko govori i o “optimizmu pamćenja”, odnosno svojstvu pamćenja da neke stvari “uljepša”. U engleskom jeziku je to poznato pod nazivom “rosy retrospection”, a cijela stvar je usko povezana s fenomenom nostalgije.

U kakvom su točno odnosu “sklonost negativnosti” i “optimizam pamćenja” kod ljudi? Je li riječ o nečemu što je “kontradiktorno” (ako se izvan matematike, logike i analitičke filozofije uopće može govoriti o kontradiktornosti koja bi bila normativne naravi!) ili se odnosi na potpuno druga područja ljudskih kognitivnih sposobnosti? Je li riječ o nečemu što se razlikuje od osobe do osobe ili možda čak od društvene skupine do društvene skupine ili čak nacije do nacije (kako sugerira prvi članak gore kada razmatra primjer ljudi koji pričaju nizozemski kao materinji). Koje bi bile pak implikacije ovog zadnjeg za tzv. (Sapir-)Whorfovu hipotezu koja, usput budi rečeno, u današnjoj (psiho)lingvistici ne uživa najveći ugled, barem ne u svom “tvrdom” izdanju, ali i koja, budimo pošteni, prvotno nije bila formulirana kao hipoteza ni od strane Sapira ni od strane Whorfa, nego tek kasnijih (psiho)lingvista koji su radili na njihovom tragu? Ta sva pitanja su za neka druga istraživanja koja ne samo da daleko nadmašuju jedan ovakav “žanr” kao što je blog post, nego su za to potrebna brojna istraživanja, istraživanja koja se rade u ozbiljnijim institutima, gdje postoje i sredstva i dobra znanstvena kolaboracija i generalno infrastruktura. No, da ne odemo nedajbože u znanstvenu politiku, završimo ovaj post s pjesmom koja me i potaknula da sažmem ove teme u ovako kratak tekst, u svrhu popularizacije znanstvenih koncepata za koje smatram da su vrlo važni u našem razumijevanju, kako naše vrste, tako i samih sebe pa utoliko i – samorazumijevanju.

Pa onda, možemo reći samo da se čini da lirski subjekt u pjesmi Pamtim samo sretne dane definitivno nije sklon negativnosti, njega u pjesmi ne muči “negativity bias”:

“Njega” se tiče lirskog subjekta, naravno, a ne Arsena Dedića koji je igrom slučaja autor teksta (autor glazbe je Kemal Monteno, pa istaknimo i to). U “izvantekstualne” i izvanumjetničke finese ovdje ne valja ulaziti, niti nas se to ovdje tiče: pustimo umjetnost da govori sama za sebe. O pitanjima treba li umjetnost tumačiti samu za sebe ili bismo tumačeći umjetnost trebali uključivati i brojne druge faktore (primjerice biografske činjenice o umjetniku), napisano je puno knjiga i vođeno puno rasprava, ali o toj temi možda nekom drugom zgodom.

optimizam