Hakim Bey – Urokljivo oko (Evil Eye)

evil-eye-1-300x212

Urokljivo oko – malocchio – istinski postoji, i moderna je zapadna kultura tako duboko potisnula svo znanje o njemu da nas njegovi efekti nadvladavaju – i krivo su protumačeni kao nešto sasvim drugo. Tako je ono slobodno da operira neprovjereno, konvulzirajući društvo u paroksizmu Invidie. Invidialna zavist – aktivna manifestacija pasivnog ressentimenta – projicirana na van kroz zurenje (npr. cijelim jezikom pokreta i fizionomije, na koji je većina modernih gluha, ili, bolje rečeno, oni nisu svjesni da to čuju).

Pogotovo kad smo nesvjesni ta magija najbolje djeluje – štoviše, poznato je da je vlasnik Oka gotovo uvijek nesvjestan – ne pravi crni magičar, nego skoro žrtva – da, ali žrtva koja izbjegava zlobu predajući je dalje, kao po refleksu.

U tradicionalnim svjetovima (svjetovima “simboličkog reda”, kako to Benjamin kaže, oponiranim svjetovima “povijesti”), primijetio sam da ljudi ostaju mnogo više usredotočeni na jezike pokreta; tamo gdje nema TV-a i gdje “nikad se ništa ne dešava”, ljudi gledaju ljude, ljudi čitaju ljude. Prolaznici na ulici pokupe vaše raspoloženje i, sukladno svom temperamentu, oni se sukobe ili harmoniziraju s njim ili njime manipuliraju. Ja to uopće nisam znao dok nisam živio u Aziji. Ovdje u Americi, ljudi reagiraju na vas najčešće na osnovi ideje koju projicirate – preko odjeće, pozicije (posla), govornog jezika. Na Istoku često ostanete iznenađeni kad sugovornik reagira na vaše unutarnje stanje; možda pojedinac nije niti bio svjestan tog stanja, ili možda taj efekt izgleda kao “telepatija”. To je najčešće efekt jezika tijela.

Čuo sam da su Mediteranski i Srednjoistočni svjetovi razvili kompleksnu fenomenologiju malocchia zato što su oni podložniji zavisti nego mi Sjevernjaci. Ali Urokljivo Oko je univerzalan koncept koji nedostaje; ne u nekom prostoru (kao na hladnom i racionalnom Sjeveru) nego samo u vremenu – točnosti radi, u historijskom vremenu, vremenu hladnog Razuma. Zaštita Razuma od magije je nevjerovanje u nju; vjerovati da je ona izvan univerzuma diskursa Razuma. “Azijska obrana od magije je više magije” – u ovom slučaju, plavi kamen (uobičajen od Libanona do Indije, možda čak i na Dalekom Istoku) ili nešto drugo, u Sredozemlju (naša “Azija”), prsti u znaku bika okrenuti prema dolje ili falična amajlija.

Ali oboje – i Razum i Magija – su praznovjerja (rezidualna vjerovanja). Predlažem da malocchio “djeluje”; ali moja analiza nije ni racionalna ni iracionalna. Tko može objasniti kompleksnu mrežu znakova, simbola, sila i utjecaja, koji struje i tkaju među tako enigmatskim monadama kao što smo mi? Ne možemo objasniti kako komuniciramo, još manje što. Ako je “simbolički red” bio zamijenjen “poviješću” i ako je i sama Povijest nekako u procesu “nestajanja”, možda možemo već jednom početi disati, slobodni od magli magije i smogova[2] razuma. Možda možemo jednostavno priznati da se “misterije” kao Oko – ili čak “telepatija” – pojavljuju u našem svijetu, ili se bar čini da se pojavljuju, što jednostavno znači da se čini da se pojavljuju[3] i, dakle, da se pojavljuju.

Doličan organ za ovu vrstu znanja bilo bi tijelo.

Zavist je univerzalna. Ali neka je društva pokušavaju držati pod kontrolom, dok je u drugim ona razularena time što je pretvorena u društveni princip. Nemamo zaštite od Urokljivog oka zato jer je cijela naša društvena etika ukorijenjena u Zavisti. Zatucani Azijci barem imaju svoje amajlije i profilaktične kretnje. Međutim, nije Razum taj koji je prognao te krhke obrane. To je bilo Kršćanstvo. “Verb. sap.”, kao što su engleski školarci običavali govoriti.

Dvije postkršćanske ideologije – Kapitalizam i Komunizam – obje su punjene zavišću. U oba sustava to je osobina od životne važnosti – ne, to je ekonomska značajka. “Oeconomia” – stara riječ za totalitet svih društvenih poredaka. “Osamdesete” nisu bile desetljeće pohlepe (koja ima barem dostojanstvo aktivne sile) već zavisti. Manjine su zavidile većinama, siromašni bogatima, “ovisnici” zdravima, žene muškarcima, crnci bijelcima… da, ali bogati su zavidjeli siromašnima (radi njihovog besposličarstva), zdravi su zavidjeli “ovisnicima” (radi njihovih užitaka), muškarci su zavidjeli ženama (kao i uvijek), bijelci su zavidjeli crncima (radi njihove kulture življenja i radi njihove patnje) i tako dalje.

Sirova antropologija (opazi “anthro”) zahtjeva da “primitivni um” doživljava zavist kao ženski princip – (otud falična obrana protiv Urokljivog Oka). Veoma ograničen pogled. “Zavist” može biti yin kad se uspoređuje s yangom “pohlepe”, ali Urokljivo oko kao produžetak Invidie, oštro je i penetrativno, kao bodež – smrtonosni falus – kojemu pojedinac oponira falus života, sam penis. Jedan mi je talijanski učenjak jednom pričao o najužasnijem primjeru malocchia kojeg je on ikada susreo, u usahnute žene dlakavog lica. Iscjelitelj, karizmatični katolički mistik, preuzeo je liječenje te jadne vještice – i otkrio, što je njoj bilo nepoznato, da je ona u stvari bila muškarac (genitalije nisu nikad izišle).

Analiza roda Oka neće nas nikuda dovesti. Asociranje Oka na žene može proizlaziti iz sklonosti žena da budu osjetljivije na govor tijela od muškaraca, i tako ustraju na određenoj “magiji” iako one počinju nestajati iz onih svjetova koji otkrivaju povijest (koja, kao što svi znaju, uglavnom, nije njezina povijest[4]).

Nueri vjeruju da su sve nezgode, bolesti i smrti uzrokovane čarolijama. Većina nuerskih vještica nisu svjesne da su vještice. One pate od zavisti. Prema našim plemenskim vjerovanjima, sve nezgode su slučajne – nikog ne treba “kriviti”. Mi patimo od zavisti, ali smo “nevini”. Iskreno, ja ne mogu vjerovati ni Nureskim pronalazačima vještica ni autoritetima našeg mehanicističkog svjetonazora. No oba sustava vjerovanja su “nestajuća” – zašto bih kupio vožnju na njihovim tonućim brodovima? Stvari su mnogo kompleksnije nego što svaki svjetonazor može zamisliti, zapravo, stvari su mnogo jednostavnije nego što bi svaki od njih htio da vjerujemo.

Mislim: utjecaj jednog ljudskog bića na drugo se događa na toliko razina da prazni koncepti kao čarobnjaštvo ili akcident ne mogu zadovoljiti. No stvari nisu ni blizu tako zamršene i mračne kao što bi teorija čarobnjaštva htjela da vjerujemo, niti tako brutalne, tako industrijske, kao teorija mehanicističkog univerzuma. Tijelo zna mnogo bez da zna, mašta vidi mnogo toga što ne treba razumjeti. Tijelo i mašta prerazumiju[5] – oni su iznad pukog razumijevanja i njegovih nespretnih apstrakcija.

PeacockAngel

Plavo je boja neba i njegove sreće, zrak i svjetlost protiv zemlje i sjenke Zavisti. Ali plava je također boja smrti – kao kod stare Bedu žene, koja je rekla Lawrenceu da su je njegove plave oči podsjetile na nebo viđeno kroz rupe izblijedjele lubanje. Yezidi, “štovatelji vraga” iz iračkog Kurdistana, odbijaju nositi plave ogrlice ili čak odjeću jer je to boja njihova Gospodara, Sotone, Anđela Pauna, i nositi plavo, držeći ga time daleko od sebe, duboko bi ga povrijedilo. Tako je plava ogrlica homeopatična – malo zla upotrijebljeno za obranu od zla – možda fragment koji je otpao od rogatog osobno, snažan u svojoj jarčevoj muževnosti protiv ktoničnog negativnog – Yina – kao moć Zavisti. No kamen je također vedrina azurnog, tirkiznog, beskonačnosti, ženskosti – komadić mozaika matrice neba, ili vode.

Slično, znak bika, viđen uspravno i sprijeda, nedvojbeno je yangovska vrsta simbola – ali usmjeren prema dolje i viđen straga – kao što je predstavljen pogledu osumnjičenog za Urokljivo Oko (iako je pokret izveden kradomice), znak postaje lik žene iz kamenog doba, dvije noge i vulva – tako da moć protiv urokljivog oka dolazi iz “rogova” koji su zabijeni dolje, muževnog elementa – ali unutar tog simbola je također uglavljena moć boginje.

Čak i falična amajlija, koja može na prvi pogled izgledati muška, nije penis boga-životinje, nego Prijapov, boga vegetacije. To je penis voća i cvijeća – u nekom smislu, ženski penis.

Apotropaični kompleks ne treba biti viđen ni kao muški ni kao ženski čak ni kao, točno govoreći, androginijski. Simboli ne kruže oko roda nego urodljivanja[6], oko života ili energije same kao vrijednosti oponirane negativnosti, vakuumu, smrtonosnoj hladnoći zavisti.

Suprotno pogledu ljubavi nije pogled mržnje, nego zavisti, pasivne, nežive u sebi, vampirski privučene životima drugih. Neplodna žena vidi lijepo novorođenče – ona ga uzdiže do nebesa, ali njezine riječi znače suprotno od onoga što kažu; nepoznato čak i njoj, njezin pogled probija direktno do djetetova daha. Jesmo li doista sigurni da je govor pokreta tako slab, evolucijski dodatak koji će uskoro biti izgnan iz vrsta? Ne sumnjamo li da je jak, dovoljno moćan da privuče ljubav, razboli ili čak ubije?

Svugdje u svijetu taj je pogled obraćen nama, kao u Benthamovom Panopticonu. Mi smo samima sebi opisani kao žrtve, kao pacijenti, kao pasivne žarišne točke bijede – mi smo samima sebi prikazani depriviranima ovog ili onog dobra ili “prava” ili kvalitete koju mi najviše želimo. Oni koji nam to govore – nisu li oni bogati, moćni, političari, korporacije? Što to mi posjedujemo da probuđuje u njima takvu invidiu, i beskrajne napade njihovog malocchia?? Da li je moguće da smo (nepoznato nama ili njima) mi živi a oni mrtvi? TV ekran može biti krajnje Urokljivo Oko – zato jer je već mrtvo, i mrtvi (kao što nam je Homer pokazao) su najzavisnija od svih bića. Sve posredovano je mrtvo, čak i ovaj spis – i mrtvi žude za životom. Ja sam pokušao zaštititi ovaj tekst protiv toga da bude jedno Urokljivo Oko, kao što sam ga zaštitio od Urokljivog Oka samog, tako što sam uvrstio u njega imena primjerenih čini. Ali izgovorene same neće nikad izvesti trik. Treba čarolija, pjevanje koje mijenja (našu percepciju) stvarnost(i). Ili bolje, plavi dah vedrog neba, ili vruć trenutak penetrirajućeg kurca.

Zavist je apstrakcija jer želi “oduzeti od”. Urokljivo Oko je njezino oružje u psihičkom/fizičkom svijetu. Protiv njega, dakle, ne smije stajati još jedna apstrakcija (kao moralnost) nego najčvršća od mesnatih stvarnosti, pre-obilna moć rađanja, jebanja, azurnih povjetaraca. Amajlija koju pokazujemo protiv cijelog društva Urokljivog Oka može biti ni više ni manje nego naš vlastiti život, nepopustljiv kao kamen i rog, mekan kao nebo.

preveo: kapetan Harlock
O AUTORU

Hakim Bey, u matičnom uredu poznat kao Peter Lamborn Wilson, urednik je izdavačke kuće Autonomedia iz New Yorka (koja inače izdaje knjige Paula Virilia, Jeana Baudrillarda, Michela Foucaulta, itd… uglavnom “radikalnu” teoriju). Sedamdesetih se godina bavio radio piraterstvom, ali poznatiji je po svom tekstu “TAZ: Temporary Autonomous Zone, Ontological Anarchy, Poetic Terrorism.” Osnovna ideja TAZ-a je novi oblik samoorganiziranja i nudi model kratkotrajnog interesnog udruživanja, izvođenja akcije i brzog razilaženja (prije nego što država bilo što shvati i reagira, ali i prije nego što se uspostave unutrašnje hijerarhije). Tekst sadržava još puno ideja i svega živoga pa bi bilo najbolje da ga skinete s interneta (gdje možete naći više/manje sve tekstove koje je napisao. Svi su, naravno, No Copyright.). Osim TAZ-a možete nači druga djela kao Immediatism, Chaos, Via Radio, Millenium, itd… Kao P. L. Wilson napisao je “Pirate Utopias: Moorish Corsairs & European Renegades”, “Scandal: Essays In Islamic Heresy”, itd…
Kaže da koristi pseudonim da bi njegove ideje bile anonimnije da se ne bi bile vezane za neku vrstu kulta ličnosti, no desilo se baš to da se u “undergroundu” stvorila neka vrsta kulta ličnosti. Ali i u “mainstreamu” se koriste njegovi pojmovi (npr, jedan rave party Pepsi Cole zvao se TAZ, itd…). Cyberfreakovi se također furaju na njegove ideje, jer je još u osamdesetima pisao o mrežama dok su postojali samo BBS-ovi (inače je skeptičan što se tiče demokratičnosti interneta).
Ako želite saznati nešto više prosurfajte malo internetom… http://www.t0.or.at/hakimbey/hakimbey.htm

2 igra riječi: fogs-smogs (Nap. prev.).
3 appear to appear (Nap. prev.)
4 her story<>his-(s)tory (Nap. prev.)
5 overstand<>understand (Nap. prev.)
6 engendering (Nap. prev.)

(Napomena autora bloga: tekst je u hrvatskom prijevodu prvi put objavljen u prvom broju časopisa studenata sociologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Diskrepancija; u engleskom izvorniku, tekst možete pročitati ovdje.)

Hakim Bey – Prevladati turizam

Image

S engleskog prevela: Larisa Petrić

U Davnini turizam nije postojao. Cigani, Krpari i drugi istinski nomadi i sada slobodno lutaju svojim svjetovima, ali nitko ih zbog toga ne bi nazvao “turistima”. Turizam je izum 19. stoljeća – perioda povijesti koji se, čini se ponekad, neprirodno odužio. Mi još po mnogo čemu živimo u 19. stoljeću.

Turist je u potrazi za Kulturom jer je, u našem svijetu, kultura nestala u ždrijelu Spektakla. Kultura je uništena i zamijenjena shopping centrom ili talk showom – jer je naše obrazovanje postalo tek priprema za čitav život proveden u proizvodnji i potrošnji – jer smo sami prestali stvarati. Iako se čini da su turisti fizički prisutni u Prirodi ili Kulturi, ustvari bismo ih mogli nazvati duhovima koji posjećuju ruševine, bez ikakve tjelesne prisutnosti. Oni tamo nisu za stvarno, već se kreću kroz predjele uma, apstrakcije (“Priroda”, “Kultura”), skupljajući slike umjesto iskustva. Prečesto se njihovi godišnji odmori odvijaju usred tuđe bijede ili čak doprinose toj bijedi.
Nedavno je nekoliko ljudi u Egiptu ubijeno samo zato jer su bili turisti. Pogledajte … Budućnost. Turizam i terorizam: u čemu je uopće razlika?

Koji je od tri drevna razloga za putovanje – nazovimo ih “rat”, “trgovina”, i “hodočašće” – porodio turizam? Neki bi automatski odgovolili kako to mora biti hodočašće. Hodočasnik odlazi “tamo” da vidi, hodočasnik se obično vraća s nekim suvenirom; hodočasnik uzima “odmor” od svakodnevnog života; hodočasnik nema materijalnih ciljeva. Na ovaj način hodočasnik nagovješćuje turista.
Ali hodočasnik će doživjeti i promjenu svijesti, a ta je promjena svijesti za njega stvarna. Hodočašće je oblik inicijacije, a inicijacija je otvaranje prema drugim oblicima spoznaje.

Možemo uostalom uočiti neke stvarne razlike između hodočasnika i turista uspoređujući njihove uticaje na mjesta koja su posjetili. Promjene u mjestu – gradu, hramu, šumi – možda su neznatne, ali ih barem možemo promatrati. Stanje duha može biti stvar nagađanja, ali zato o stanju društvenosti možda možemo reći nešto konkretnije.

Mjesta hodočašća poput Meke mogu služiti i kao veliki sajmovi na kojima se trguje, a mogu čak služiti i kao centri proizvodnje (poput industrija svile u Benaresu), no njihov je primarni “proizvod” baraka ili maria. Ove riječi (jedna arapska, druga polinezijska) obično se prevode kao “blagoslov”, ali također nose teret drugih značenja.

Lutajući derviš koji spava u hramu želeći sanjati mrtvog sveca (nekog od “Ljudi iz Grobnice”) traži inicijaciju ili napredak na duhovnom planu; majka koja dovodi bolesno dijete u Lourdes traži njegovo ozdravljenje; nerotkinja u Maroku nada se da će ju Murabit učiniti plodnom ako za staro drvo koje raste iz groba sveže krpu; putnik za Meku žudi za samim središtem Vjere, pa kad karavane stignu nadomak Svetog Grada hadžija uzvikuju “Labbaika Allabumma!” – “Ovdje sam, Bože!”

Svi su ovi motivi sažeti u izrazu baraka, koji se ponekad čini opipljivom supstancom, mjerljivom u smislu narasle karizme ili “sreće”. Hram proizvodi baraku. Hodočasnik ju odnosi sa sobom. No blagoslov je proizvod Mašte – i zato ga, bez obzira koliko ga hodočasnika ponese sa sobom, uvijek ima još. Zapravo, što oni više blagoslova odnose, hram tim više blagoslova može proizvesti (jer popularni hram raste sa svakom uslišenom molitvom).

Reći da je baraka “proizvod mašte” ne znači nazvati ju “nestvarnom”. Ona je dovoljno stvarna onima koji je osjećaju. No duhovna dobra ne slijede pravila ponude i potražnje poput materijalnih dobara. Što je veća potražnja duhovnih dobara, tim je veća ponuda. Proizvodnja barake je neograničena.

Upravo suprotno, turist ne traži baraku već kulturalnu razliku. Hodočasnik, možemo reći, ostavlja ovozemaljski, “sekularni prostor” doma i putuje u “sveti prostor” hrama ne bi li iskusio razliku između svjetovnog i svetog. No ova razlika ostaje neopipljiva, suptilna, nevidljiva “profanom” pogledu, spiritualna, imaginarna. Razlika u kulturi, s druge strane, mjerljiva je, očita, vidljiva, materijalna, ekonomska, socijalna.

Mašta kapitalističkog “prvog svijeta” je iscrpljena. Ona više ne može zamišljati išta različito. Zbog toga turisti napuštaju homogene prostore svoga “doma” u zamjenu za heterogene prostore “inozemnog podneblja”, i to ne kako bi primili “blagoslov”, već naprosto da bi se divili pitoresknosti, jednostavnom prizoru ili fotografiji razlike, ne bi li vidjeli razliku.

Turisti konzumiraju razliku.

No, proizvodnja kulturne razlike nije beskonačna. Ona nije “samo” stvar imaginacije. Ona je ukorijenjena u jezik, okoliš, arhitekturu, običaj, okus, miris. Vrlo je materijalna, tjelesna. Što se više troši ili odnosi, manje je ostaje. Društvo može proizvesti samo određenu količinu “smisla”, određenu količinu razlike. Kad jednom nestane, gotovo je, nema je.

Možemo zamisliti neko sveto mjesto koje je stoljećima privlačilo milijune hodočasnika – i nekako je, usprkos svom piljenju i obožavanju i moljenju i kupovanju suvenira, zadržalo svoje značenje. No sada, nakon 20 ili 30 godina turizma, to je značenje izgubljeno. Kamo je nestalo? Kako se to dogodilo?

Pravi korijeni turizma ne leže u hodočašću (pa ni u “poštenoj” trgovini), nego u ratu. Silovanje i pljačka iskonski su oblici turizma, ili točnije, prvi turisti stigli su odmah nakon rata, poput ljudskih grabežljivica koje kljucaju po ostacima krvoprolića na bojištu, u potrazi za imaginarnim plijenom – za slikama. Turizam se pojavio kao simptom potpunog Imperijalizma – ekonomskog, političkog i duhovnog.
Ono što je zapanjujuće jest da je toliko malo turista ubijeno od te iscrpljene šačice terorista. Možda postoji tajna veza između ovih zrcalno suprotstavljenih protivnika. I jedni i drugi su preseljeni na drugo mjesto, otsječeni od svih veza, lutaju u moru slika. Teroristički čin egzistira jedino u slici čina – bez CNN-a, opstoji samo grč besmislene okrutnosti. Upravo tako i turistički čin egzistira jedino u slikama čina, u fotografijama i suvenirima; inače ne ostaje ništa osim dosadnih pisama kompanija kreditnih kartica i ostataka turističkih materijala iz zrakoplova. Terorist i turist su vjerojatno najotuđeniji produkti post-imperijalnog kapitalizma. Bezdan slika odvaja ih od objekata njihove žudnje. Na čudan način oni su blizanci.

Ništa nikada istinski ne dotiče život turista. Svaki turistov čin je posredovan. Svatko tko je imao priliku svjedočiti o napredovanju falangi Amerikanaca ili autobusa punih Japanaca prema nekoj ruševini ili prizoru obreda, morao je primijetiti da je čak i njihov kolektivni pogled posredovan medijem multi-fasetnog oka kamere, te da raznolikost fotoaparata, video kamera, video-recordera, oblikuje sklop svjetlucajućih klikajućih ljuski u oklopu čiste mediacije. Ništa organsko ne prodire kroz tu insektoidnu ljušturu koja služi dvojako, i kao obrambena kritika i kao čeljust koja škljocajući pohlepno konzumira slike, slike, slike. U svom krajnjem obliku ta medijacija uzima oblik razgledavanja uz pratnju vodiča, u kom je svaka slika interpretirana od strane ovlaštenog stručnjaka, onog koji vodi duše na onaj svijet ili vodiča Mrtvih, virtualnog Vergilija u Paklu beznačajnosti – minornog funkcionera Centralnog Diskursa i njegove metafizike aproprijacije – svodnika bestjelesnih ekstaza.

Pravo mjesto turista nije egzotično mjesto, već prije središnje ne-mjesto (doslovce “utopija”), granični prostor, prostor između – prostor samog putovanja, industrijska apstrakcija zračne luke, ili prostor samog stroja aviona ili autobusa. Tako turist i terorist – ti blizanački duhovi zračnih luka apstrakcija – pate od identične gladi za autentičnim. No autentičnost uzmiče svaki puta kad joj se približe. Kamere i puške stoje na putu tom trenutku ljubavi koji je skriveni san svakog terorista i turista. U svom skrivenom jadu, sve što mogu činiti jest uništavanje. Turist uništava smisao, a terorist uništava turista. Turizam je apoteoza i kvintesencija “Fetišizma Robe”. To je vrhunac Kulta Pošiljke – obožavanje “robe” koja nikada neće stići, jer je bila veličana, slavljena, divinizirana, obožavana i iskorištena, sve na ravni čistog duha, daleko od smrada smrtnosti (ili moralnosti). U turizmu ne dobivaš ništa osim slika. Turizam je, poput virtualne realnosti, oblik Gnoze, mržnje i transcendencije tijela. Krajnje turističko “putovanje” desit će se u Cyberspaceu, i bit će

CyberGnoza SM_
put u paranirvanu
i natrag,
u udobnosti vaše vlastite
“računalne radne stanice”.
Napustite sve,
ostavite Zemlju
za sobom!

Skromni cilj ove male knjižice je da se obrati pojedinačnom putniku koji je odlučio oduprijeti se turizmu. Iako nam se konačno može učiniti nemogućim da “pročistimo” sebe i svoje putovanje od svake pa i zadnje mrlje i traga turizma, ipak osjećamo da je napredak moguć. Ne samo da preziremo turizam zbog njegove vulgarnosti i nepravednosti, zbog čega želimo izbjeći svaku (svjesnu ili nesvjesnu) kontaminaciju njegovim zaraznim virusom – već također želimo razumjeti putovanje kao čin reciprociteta, a ne otuđenja. Drugim riječima, mi ne želimo naprosto izbjeći negativnosti turizma, već više od toga, postići pozitivno putovanje, koje vidimo kao produktivan odnos između sebe i drugog, gosta i domaćina, odnos koji je obostrano unapređujući – oblik kulturne sinergije u kojoj cjelina znači više od zbroja dijelova. Željeli bismo znati može li putovanje biti izvedeno prema tajnoj ekonomiji barake, mogu li ne samo hram već i sami hodočasnici davati “blagoslove”.

Prije Doba Robe, znamo, postojalo je Doba Darova, reciprociteta, davanja i primanja. To smo naučili iz priča pojedinih putnika, koji su među nekim plemenima pronašli ostatke svijeta Darova, a u obliku potlatcha ili ritualne razmjene, te su zabilježili svoja zapažanja o tim čudnim praksama. Ne tako davno još je postojao običaj među otočanima Južnog mora da se putuje na velike razdaljine u kanuu, bez kompasa ili sekstanta; putovalo se zbog razmjene vrijednih i bezvrijednih darova (obrednih umjetničkih predmeta bogatih tajanstvenim moćima – manama), od otoka do otoka, u složenom uzorku preklapajućih reciprociteta.

Mi slutimo da, iako se čini kako putovanjem u modernom svijetu dominira Roba – i iako se čini da su mreže dobrodošlica i reciprociteta nestale s karte – iako se čini da turizam trijumfira – unatoč tome – mi i dalje naslućujemo da postoje i drugi putovi, druge rute, neslužbene, koje nisu zabilježene na kartama, možda čak i “tajne” – putovi koji su još uvijek povezani s mogućnošću ekonomije Poklona, ilegalne rute za slobodne duhove, znane jedino geomantijskim gerilama posvećenim umjetnosti putovanja. U stvari, ne samo da «naslućujemo». Mi to znamo. Znamo da postoji umjetnost, umijeće putovanja.

Možda su najveći i najvještiji aktivni provoditelji umjetnosti putovanja bili sufiji, islamski mistici. Prije doba putovnica, cijepljenja protiv zaraznih bolesti, zrakoplovnih kompanija i drugih prepreka slobodnom putovanju, sufiji su slobodno lutali svijetom u kom su granice bile propustljivije nego što su to danas, zahvaljujući transnacionalizmu Islama i kulturnom jedinstvu Dar al-Islama, islamskog svijeta.
Veliki srednjovjekovni muslimanski putnici, poput Ibn Battute i Nasera Husrawa, ostavili su prikaze opsežnih putovanja – od Perzije do Egipta, čak od Maroka do Kine – a koja nisu kročila van pejzaža pustinja, deva, karavana, tržnica i pobožnosti. Netko je uvijek, makar i loše, govorio arapski, pa je tako islamska kultura prožimala i najudaljenije rukavce, ma kako površno to bilo. Kad čitamo priče Simbada moreplovca (iz 1001 noći) ostaje nam dojam svijeta u kom je čak i terra incognita bila – usprkos svim čudima i neobičnostima – nekako bliska, nekako islamska. Unutar tog jedinstva, koje međutim nije značilo jednoobraznost, sufiji su činili posebnu vrstu putnika. Ni ratnici, ni trgovci, također ni obični hodočasnici, derviši predstavljaju oduhovljenje čistog nomadizma.

Prema Kuranu, Prostrana Božja Zemlja i sve na njoj je “sveto”, ne samo jer su djela božanskog stvaranja, već i zato jer je materijalni svijet pun “putokaza” ili znakova božanskog postojanja. Konačno i sam je Islam rođen između dva puta, Muhamedove hidžre ili “Bijega” iz Meke u Medinu, i njegova hadža, hadžiluka, ili puta povratka. Hadž je, još i danas, za svakog Muslimana, pokret prema izvoru i središtu; godišnje hodočašće igralo je središnju ulogu, ne samo u religioznom jedinstvu Islama, već i njegovoj kulturnom jedinstvu.
Muhamed predstavlja primjer svakog putovanja u Islamu: – njegova mladost koju je proveo kao trgovac u ljetnim i zimskim karavanima za Meku; njegovi ratnički pohodi; vrhunac koji je dosegao kao ponizni hodočasnik. Iako je gradski vođa, on je također i beduinski prorok, pa i sam vrst nomada, «onaj koji kratko boravi» – «sirotan». Iz ove perspektive putovanje je gotovo sakrament. Svaka religija do određene mjere posvećuje putovanje, no Islam je bez njega gotovo nezamisliv.

Prorok je rekao, «Budi u potrazi za znanjem, možda ćeš morati putovati i do Kine». Od samog početka Islam uzdiže putovanje iznad svakog «svjetovnog» utilitarizma i daje mu epistemološku ili čak gnostičku dimenziju. «Dragulj koji ostane u rudniku nikad neće biti izbrušen», kaže sufija Saadi. «Educirati» znači «izvesti van», pružiti učeniku viđenje koje nadilazi provincijalizam, uskogrudnost i puku subjektivnost.

Neki su sufiji možda proveli sva svoja putovanja u Imaginarnom Svijetu arhetipskih snova i vizija, no ogroman broj njih doslovno je shvatio Prorokova upozorenja. Čak i danas derviši lutaju diljem islamskog svijeta – no još u 19. stoljeću lutali su u pravim hordama, stotine ili tisuće njih odjednom, i tako prevaljivali ogromne razdaljine. Sve u potrazi za znanjem.

Neslužbeno su postojala dva osnovna tipa lutajućih sufija: tip «gospodina-učenjaka», te prosjački tip derviša. U prvu kategoriju spada Ibn Battuta (koji je skupljao sufijske inicijacije na način na koji bi neki zapadnjački gospodin nekoć skupljao masonske razrede); a također, na mnogo ozbiljnijoj razini, i «Veliki Šeik» Ibn Arabi, koji je u 13. stoljeću polagano meandrirao od svoje domovine Španjolske, preko Sjeverne Afrike kroz Egipat do Meke, i napokon do Damaska.

Ibn Arabi je ostavio prikaze svojih potraga za svecima i avantura na putešestvijama, i oni bi se iz njegova golemog pisanog opusa mogli sastaviti tako da čine vrst rihle ili «putopisa» (priznatog žanra islamske književnosti) ili pak autobiografiju. Obični su učenjaci putovali u potrazi za rijetkim teološkim ili pravničkim tekstovima, dok je Ibn Arabi išao samo za najvišim ezoteričkim tajnama i najuzvišenijim «otvorima» kroz koje božansko svjetlo prodire u svijet, za njega je «svako putovanje prema vanjskim vidicima» bilo također «putovanje prema unutrašnjim obzorima» duhovne psihologije i saznanja.

Samo o vizijama koje je doživio u Meki napisao je djelo od 12 tomova (Mekanska otkrovenja), a ostavio nam je također i vrlo vrijedne crteže stotinu svojih suvremenika, od velikih filozofa tog doba do poniznih derviša i «luđaka», anonimnih svetica i «Tajnih Učitelja». Ibn Arabi uživao je poseban odnos s al-Khidrom, besmrtnim i neznanim prorokom, «Zelenim čovjekom», koji se ponekad objavljuje lutajućim sufijima u nevolji, kako bi ih spasio iz pustinje ili ih uveo u tajne. Al-Khidra bismo, na određeni način, mogli nazvati glavnim svecem putujućih derviša – a i prototipom. (On se prvi put pojavljuje u Kuranu kao misteriozni lutalica i Mojsijev sudrug u pustinji.)
Kršćanstvo je nekoć imalo nekoliko redova lutajućih prosjaka (u stvari je Sv. Franjo oformio takav red nakon što se susreo s dervišima u Svetoj Zemlji, koji su mu možda darovali «inicijacijski plašt» – famoznu pokrpanu halju koju je nosio na sebi kad se vratio u Italiju) – no Islam je iznjedrio na desetke, možda i stotine takvih redova.

Nakon što se sufizam iz slobodne spontanosti ranih dana iskristalizirao u instituciju sa svojim pravilima i razredima, regulirano je i organizirano i «putovanje radi znanja». Sačinjeni su detaljni priručnici o dužnostima derviša, a koji su uključivali i metode kojima se putovanje pretvara u poseban oblik meditacije. Čitav je sufistički «put» simboliziran kao intencionalno putovanje. U nekim su slučajevima rute bile točno određene (npr. hadž); drugi su uključivali iščekivanje da se pojave «znakovi», koincidencije, intuitivni uvidi, «avanture» poput onih koje su nadahnjivale putovanja Arturovih vitezova. Neki su redovi propisivali da vrijeme koje se može provesti na jednom mjestu ne može biti duže od 40 dana; drugi su imali pravilo da nikad ne prespavaju na istom mjestu. Stroga pravila, kao ona reda Naqshbandi, pretvarala su putovanje u vrst stalne koreografije, u kojoj je svaki pokret bio unaprijed određen, sa svrhom da proširi svijest.

Nasuprot tome, oni redovi koji su bili heterodoksniji (kao npr. Qalandari) prihvatili su «pravilo» potpune spontanosti i prepuštenosti – «stalne besposlenosti», kako ga je jedan među njima nazvao – bezbrižnosit boemskih razmjera – «otpadništva» koje je istovremeno i skandalozno i posve tradicionalno. Živopisno odjeveni, noseći sa sobom svoje prosjačke škatuljice, sjekire i zastave, posvećeni muzici i plesu, bezbrižni i veseli (ponekad do granice koja «zaslužuje prijekor»!), redovi kao što su bili Nematollahi u 19. stoljetnoj Perziji rasli su do razmjera koji su uznemirili i sultane i teologe – mnogi su derviši tako bili pogubljeni zbog «krivovjerja». Danas pravi Qalandari opstoje još uglavnom u Indiji, gdje njihovo odmetnuće od ortodoksije uključuje sklonost prema hašišu i nepatvorenu mržnju prema radu. Neki od njih su šarlatani, drugi su obične skitnice, no začuđujuće velik broj među njima su ljudi od postignuća … kako da ih nazovem? … ljudi od samo-ostvarenja, obilježeni jasnom aurom milosti, barake.

Sve ove različite tipove sub-putovanja koje smo opisali ujedinjuju određene zajedničke vitalne strukturne sile. Jednu od tih sila mogli bismo nazvati «magičnim» pogledom na svijet, osjećajem života koji odbacuje «naprosto» slučajan put zarad stvarnosti znakova i čuda, značajnih slučajnosti, podudarnosti, i «otkrića». Svatko tko je ikad probao svjedočit će, da intencionalno putovanje automatski svakog čini prijemčivim za ovaj «magični» utjecaj.

Psiholog bi objasnio ovaj fenomen (bilo sa strahopoštovanjem ili s redukcionsitičkim prezirom) kao «subjektivan»; pobožni bi ga vjernik međutim shvatio doslovno. S točke gledišta sunca niti jedna interpretacija ne isključuje drugu, niti je dostatna sama po sebi da objasni čuda Puta. U sufizmu, «objektivno» i «subjektivno» ne smatraju se suprotnostima, već nadopunama. Sa stanovišta dvo-dimenzionalnog mislioca (bilo znanstvenog ili religioznog) takva paradoksologija miriše na zabranjeno.

Drugu silu koja se nalazi u osnovama svih oblika intencionalnog putovanja mogli bismo opisati arapskom rječju adab. S jedne strane adab naprosto znači «dobre manire», a u slučaju putovanja ovi maniri temelje se na drevnim običajima pustinjskih nomada, za koje su i lutanje i gostoljubivost sveti čini. U tom smislu derviš dijeli i privilegije i odgovornosti gosta. Beduinska gostoljubivost je jasan preživjeli dio stare ekonomije Darova – odnos reciprociteta. Putnika-lutalicu mora se primiti u dom (derviša se mora nahraniti) – ali potom i putnik mora ispuniti ulogu koju mu dodjeljuje pradavni običaj – i mora zauzvrat dati nešto domaćinu. Za beduine ovaj odnos je gotovo oblik klijentskog odnosa: lomljenje kruha i dijeljenje soli uspostavlja neku vrst srodstva. Zahvalnost nije dovoljan odgovor na takvu darežljivost. Putnik mora pristati na privremeno posvojenje – sve manje od toga bilo bi uvreda prema pravilima adaba.

Islamsko društvo zadržalo je u najmanju ruku sentimentalnu vezanost za ta pravila, i tako stvorilo posebno mjesto za derviša, mjesto stalnog gosta. Derviš uzvraća darove društva darovima barake. U običnom hodočašću putnik prima baraku s nekog mjesta, no derviš obrće uobičajeni tijek i donosi baraku na neko mjesto. Sufij bi mogao/mogla sebe smatrati stalnim hodočasnikom – no za obične ljude koji ostaju kod kuće sufija je vrst putujućeg, pokretnog svetišta.

U svemu tome turizam po svojoj strukturi razbija, uništava odnos reciprociteta između domaćina i gosta. U engleskom, «domaćin» (host) može imati goste – ili parazite. Turist je parazit – jer nikakvi novci ne mogu platiti gostoljubivost. Istinski putnik je gost i time ispunjava doista stvarnu funkciju, čak i danas, u društvima u kojima ideal gostoprimstva još nije izblijedio iz «kolektivnog mentaliteta». U takvim društvima, biti domaćin znači ugled. Samim tim, biti gost znači iskazati čast.

Modernom će putniku koji shvati jednostavni duh ovog odnosa biti oproštene mnoge greške u zamršenom ritualu adaba (koliko šalica kave? Kamo s nogama? Kako biti zabavan? Kako pokazati zahvalnost? itd.) svojstvenom određenoj kulturi. A ukoliko se potrudi da se izvješti u nekoliko tradicionalnih oblika adaba, te da ih primjeni sa srdačnom iskrenošću, tada će i gost i domaćin dobiti više no što su uložili u odnos, a to više je nepogrešiv znak prisutnosti Dara.

S druge strane, druga razina značenja riječi adab veže je s kulturom (budući da kultura može biti promatrana kao zbir svih ponašanja i običaja); u modernoj upotrebi Odjel za «Umjetnost i književnost» na nekom sveučilištu zvao bi se Adabijjat. Adab u ovom smislu značio bi «poliran», «brušen», «uglađen» (poput onog dragulja koji je išao iz ruke u ruku) – no nema nužno veze s «lijepim umjetnostima» ili učenošću ili s društvenom uglađenošću i manirima ili čak s time da se bude «kulturan». To je pitanje «srca». «Adab» se ponekad daje kao jednosložna definicija raskola. No sufij izbjegava neiskreno ponašanje (ta’arof na perzijskom) kao i neiskrenu kulturu. – «U Tassawufu (Sufizmu) nema ta’arofa», kako kažu derviši. «Darviši» je pridjevski sinonim za neusiljenost, obilježje opuštenosti ljudi od Srca – a i za spontani adab, da se tako izrazimo. Pravi gost i domaćin nikad ne ulažu očiti napor da ispune «pravila» reciprociteta – oni mogu savjesno i temeljito slijediti ritual, ili pak mogu kreativno izmijeniti formu, no u svakom će slučaju njihova djela biti duboko iskrena, što će se očitovati kao prirodna milost. Adab je vrst ljubavi.

Dopuna ovoj «tehnici» (ili «Zenu») ljudskih odnosa može se naći u sufističkom načinu odnošenja prema svijetu u cjelini. Obični, neduhovni, «svjetovni» svijet – svijet društvene obmane i protuslovlja, lihvarskih emocija neautentične svijesti («mauvaise conscience»), neotesanosti, zlobe, nepažnje, slijepih reakcija, lažnog spektakla, praznog govora, itd., itd. – ne pobuđuje ni najmanje interes putujućeg derviša. Ali oni koji kažu da derviš napušta «ovaj svijet» – «Široku Božju Zemlju» – griješe. Derviš nije Gnostički Dualist koji mrzi biosferu (što svakako uključuje i maštu i emocije, kao i samu «materiju»). Rani muslimanski askete doista su se zatvarali pred svime. Kad su Rabiju, basransku sveticu, primorali da izađe iz svoje kuće i «posvjedoči o čudima Božjeg stvaranja», njen odgovor je bio: «Uđi u kuću i pogledaj ih», tj. uđi u samo srce kontemplacije jedinstvenosti, cjelovitosti ili jednosti koja je iznad mnogosti, mnogostrukosti stvarnosti. «Sažimanje» i «širenje» sufistički su pojmovi za duhovna stanja. Rabija je očitovala Sažimanje: vrst posvećene melanholije koja je metaforički prikazana kao «Zimski Karavan», karavan povratka u Meku (središte, srce), podređenosti, i askeze ili samozatajnosti. Ona nije bila Dualist koji mrzi svijet, nije čak bila niti puritanka moralistkinja koji mrzi put, tijelo. Ona je naprosto iskazivala određenu specifičnu vrstu milosti, vrline.

Lutajući derviš međutim iskazuje jedno za Islam, i to u njegovim najživahnijim vitalnim oblicima, tipičnije stanje. On doista teži ka Širenju, duhovnoj radosti koja se temelji na raznolikosti, mnogostrukosti božanske velikodušnosti u stvaranju materijalnog svijeta. (Ibn Arabi ima duhovit «dokaz» da je ovaj svijet najbolji svijet – jer da nije, tada Bog ne bi bio velikodušan – što je apsurdno. Quod erat demonstrandum.) Kako bi brojne putokaze Široke Zemlje zamjećivao i cijenio upravo kao otkrivanje te velikodušnosti, sufij razvija, nazovimo to tako, teofanijski pogled: otvaranje «pogleda srca» prema iskustvu određenih mjesta, predmeta, ljudi, događaja, kao prema točkama kroz koje «prosijava» božansko Svjetlo. Derviš putuje takoreći istovremeno i kroz materijalni svijet i kroz «Svijet mašte». No za pogled srca ti se svjetovi na određenim mjestima prožimaju. Moglo bi se reći da obostrano otkrivaju ili «skidaju veo» jedan s drugoga. Napokon, oni su «jedno» – i samo nas naše stanje hipnotične nepažnje, naša neduhovna svijest sprečava da ovo «duboko» jedinstvo iskusimo u svakom trenutku. Cilj je intencionalnog putovanja, njegovih «avantura» i istrgnuća od navika, da oslobodi derviša od svih transoidnih učinaka običnosti, svakidašnjosti. Putovanje, drugim riječima, treba izazvati određeno stanje svijesti ili «duhovno stanja» – a to je stanje Širenja (Ekspanzije).

Za putnika-lutalicu, svaka osoba koju sretne može predstavljati «anđela», svako svetište koje posjeti može otključati neki inicijacijski san, svako iskustvo Prirode može titrati, odisati prisutnošću nekog «duha mjesta». Doista, čak i ono svakidašnje i obično može odjednom biti viđeno kao božansko (kao u sjajnom putopisnom haikuu japanskog Zen pjesnika Bashoa) – lice zapaženo u gomili na željezničkoj stanici, vrane na telefonskim žicama, odsjaj sunčane zrake u lokvi vode…

Očito je da ne moramo putovati da bismo takvo što iskusili. No putovanje se može iskoristiti – odnosno umjetnost putovanja može se postići – tako, da se do krajnosti povećaju prilike koje omogućavaju da se dosegne takvo stanje. To je meditacija u pokretu, poput taoističkih ratničkih vještina. Ljetni Karavan krenuo je prema van, izašao iz Meke, prema bogatim trgovačkim zemljama Siriji i Jemenu. Isto se tako i derviš «seli» (uvijek je «dan selidbe»), ide dalje, odlazi, «na stalni praznik», kako je to jedan pjesnik rekao, otvorenog Srca, otvorenih očiju (i drugih osjetila), i sa živom željom za Značenjem, žeđu za znanjem. Mora stalno biti na oprezu, jer se svaka stvar može odjednom otkriti kao znak. Ovo možda zvuči kao vrst «paranoje» – iako bi «metanoja» bio prikladniji termin – i doista među dervišima možete naići na one «mahnite», «one koji su privučeni», koje je svladao božanski uticaj, koji su izgubljeni u Svjetlu. Na Orijentu se o umobolnim ljudima često skrbi, i dive im se kao bespomoćnim svetcima, jer se «mentalna bolest» može ponekad pojaviti kao simptom prevelike svetosti, a ne manjka «razuma». Činjenica da je hašiš popularan među dervišima može se pripisati njegovoj moći da izazove vrst intuitivne pozornosti koja stvara određeno ludilo koje je moguće kontrolirati: herbalnu metanoju. No i putovanje samo za sebe može opčiniti srce ljepotom teofanijske prisutnosti. To je pitanje prakse – brušenje dragulja – skidanje mahovine s kotrljajućeg kamena.

U staro doba (koje međutim još traje u nekim zabačenim dijelovima Istoka) Islam je naučavao o sebi kao o cijelom svijetu, širokom svijetu, prostoru ogromne širine unutar kojeg je Islam prigrlio svo društvo i prirodu. Ta je širina na društvenoj razini predstavljala toleranciju. Bilo je dovoljno mjesta za svakoga, čak i za takve marginalne grupe kao što su ludi derviši-lutalice. Sam je sufizam – ili barem strogo ortodoksni ili «trezveni» aspekt sufizma – zauzimao središnji položaj u kulturnom diskursu. «Svatko» je intencionalno putovanje razumijevao zbog sličnosti s Pozdravom – svatko je razumio derviše, čak i ako se ne bi slagali s njima.

No danas Islam sam sebe vidi kao parcijalan, nepotpun svijet, okružen nevjerovanjem i neprijateljstvom, koji pati od unutarnjih lomova svake vrste. Od 19. stoljeća Islam je izgubio svoju globalnu svijest i osjećaj vlastite širine i potpunosti. Od tada i zato Islam više ne može tako lako naći mjesto za svakog marginaliziranog pojedinca i grupu u ustrojstvu tolerancije i društvenog poretka. Derviši se sada javljaju kao nepodnošljiva razlika u društvu. Svaki musliman sada mora biti isti, ujedinjen protiv autsajdera, i iskovan prema istom prototipu. Muslimani su naravno uvijek «imitirali» Proroka i u njegovoj slici vidjeli normu – a to je djelovalo kao snažna ujedinjujuća sila za način života i osnovne vrijednosti unutar Dar al-Islama. No «danas» su puritanci i reformatori zaboravili da ta «imitacija» nije bila usmjerena samo na rano-srednjovjekovnog trgovca iz Meke kom ime bješe Muhamed, već također i na insan al-kamila («Savršenog čovjeka» ili «Univerzalno ljudsko biće»), na ideal uključenja (inkluzije), a ne isključenja (ekskluzije), ideal cjelovite kulture, a ne držanje-stav ugrožene nevinosti, ksenofobije prerušena u pobožnost, totalitarizma, reakcije.

Derviš je danas progonjen u većini islamskih zemalja. Puritanizam u svom pohodu čišćenja Vjere od «srednjovjekovnih priraslica» kao što je popularni sufizam, uvijek prigrli najzvjerskije vidove modernizma. I sigurno je da se običaji lutajućeg derviša ne mogu razvijati u svijetu zrakoplova i naftnih nalazišta, nacionalističkih/šovinističkih neprijateljstava (i neprobojnih granica), u svijetu puritanizma koji na svaku razliku gleda kao na prijetnju. Taj je puritanizam trijumfirao ne samo na Istoku, već i kod nas. Možemo ga prepoznati u «vremenskoj disciplini» modernog pre-kasnog Kapitalizma, i u poroznoj rigidnosti konzumerističkog hiperkonformizma, kao i u zadrtoj i netrpeljivoj reakciji i histeriji «Kršćanske Desnice» oko pitanja seksa. Gdje u svemu tome da nađemo mjesta za poetski (i parazitski!) život Besciljnog Lutanja – život Chuang Tzua (koji je skovao slogan) i njegovih taoističkih sljedbenika – život Svetog Franje i njegovih bosonogih pristaša – život (na primjer) Nur al-Šah Isfahanija, 19-stoljetnog sufističkog pjesnika koji je pogubljen u Iranu radi strašne hereze lutalačkog dervišizma?

Ovo je druga strana «problema turizma»: problem nestanka «besciljnog lutanja». Možda su obje strane direktno povezane, pa tako u onoj mjeri u kojoj turizam postaje moguć, dervišizam postaje nemoguć. U stvari, mogli bismo se upitati ima li ovaj mali esej o radostima derviškog života ikakve važnosti ili veze sa suvremenim svijetom. Može li nam ovo znanje pomoći da prevladamo turizam, čak i onaj u našoj svijesti i vlastitom životu? Ili je to tek sastavak o nostalgiji za izgubljenim mogućnostima – jalovo prepuštanje romantizmu? Pa, i jest i nije. Ja priznajem da sam beznadno romantičan što se tiče oblika derviškog života, i to do te mjere da sam ga neko vrijeme i sâm slijedio okrenuvši leđa običnom, banalnom životu. Jer on u stvari nije nestao. Propada, to je istina, ali nije izumro. Ono malo što znam o putovanju naučio sam u tih par godina – prema tim «srednjovjekovnim priraslicama» imam dug koji nikad neću moći platiti – i nikada ni na tren neću žaliti zbog svog «eskapizma». ALI – ne smatram da su oblici dervišizma odgovor na «problem turizma». Oblici su izgubili većinu svoje djelotvornosti. Nema smisla «konzervirati» ih (kao da su kiseli krastavci, ili laboratorijski uzorci) – ništa nije tako jadno kao pusti «opstanak».

Ali: ispod privlačnih vanjskih oblika dervišizma leži, da je tako nazovemo, konceptualna matrica, koju smo nazvali intencionalno putovanje. U tom smislu ne bismo trebali osjećati nikakvu nelagodu zbog svoje «nostalgije». Pitali smo se želimo li naći sredstva i načina kojim ćemo otkriti umjetnost putovanja, želimo li i možemo li savladati «turista u nama», lažnu svijest koja nas dijeli od iskustva znakova Širokog Svijeta. Način života derviša (ili taoista, ili franjevca, itd.) zanima nas, na kraju krajeva, jedino u onoj mjeri u kojoj nam može pružiti ključ – ne onaj jedan jedini pravi Ključ – već naprosto …. ključ. A on to naravno i čini.
Jedan od temeljnih ključeva za uspjeh Putovanja je, naravno, pažljivost, pozornost. Mi kažemo «posvetiti pažnju» («paying attention» na engleskom) ili pak «prêter attention» na francuskom , (dok na arapskom pažnju daju) sugerirajući tako da smo s pažnjom škrti kao i s novcima. Često se čini da nitko ne «posvećuje pažnju», da svi tajno zgrću i ograđuju svoju svjesnost – zašto? zar je treba čuvati za crne dane? – i prigušuje plamičke svijesti iz straha da će svo raspoloživo gorivo biti potrošeno u jednom jedinom holokaustu nepodnošljivog znanja.

Ovakav model svijesti neodoljivo podsjeća na «kapitalistički» model – kao da je doista naša pažnja ograničen izvor, koji je, jednom kad se iscrpi, izgubljen u nepovrat. Tu se tad javlja zelenaštvo u percepciji: mi zahtjevamo interes (kamate) u tome što smo uložili napor da obratimo pažnju (payment-of-attention), kao da je to zajam, a ne trošak. Ili kao da je naša svijest ugrožena entropijskom «toplinskom smrću», protiv koje najbolja obrana mora biti u tupom, mediokritetskom, hipnotiziranom stanju škrtareće polovične pažnje – bijeda i nevolja psihičkih resursa – odbijanje da se primjeti neočekivano ili da se okusi čudesnost običnog – odsustvo darežljivosti. No kako bi bilo kad bismo se prema svojim opažanjima odnosili kao prema darovima a ne kao prema isplati? Kad bismo svoju pažnju davali umjesto da je posvećujemo -isplaćujemo? Prema zakonu reciprociteta, dar se uzvraća darom – nema izdataka, nestašice, duga prema Kapitalu, neimaštine, nema kazne za to što dijelimo svoju pažnju, i nema kraja mogućnostima pozornosti.

Naša svijest nije roba, niti je ugovor između kartezijanskog Ega i provalije Ništavila, a nije naprosto ni funkcija nekakvog tijela-mašine s ograničenom garancijom. Istina je, na kraju se istrošimo i slomimo. U određenom smislu zgrtanje energije ima smisla – «čuvamo» se za istinski važne trenutke, za važna otkrića, za «vrhunsko iskustvo».

Ali ako sami sebe prihvaćamo kao plitak izvor novčanih sredstava – ako zakračunavamo «vrata percepcije» kao ustrašeni seljaci pred zavijanjem vukova sa sjevera – ako nikad ne «posvetimo – platimo pozornost» – kako ćemo uopće prepoznati približavanje i nastupanje tih vrijednih trenutaka, tih otvaranja?

Treba nam model spoznaje koji naglašava «magiju» reciprociteta: «dati» pažnju znači primiti pažnju, tako da se čini kao da svemir na neki tajanstven način odgovara na našu spoznaju pritjecanjem blage milosti. Ako uvjerimo sami sebe da pažnja, pozornost, slijedi zakon «sinergije», a ne zakon iscrpljenja, osiromašenja, mogli bismo početi savladavati u sebi banalnu neduhovnost svakodnevne nepažnje, i otvarati se «višim stanjima».

U svakom slučaju, ostaje činjenica da ukoliko ne naučimo posvećivati više pažnje takvim stanjima, putovanje neće nadići turizam. A za one među nama koji već nisu upućeni u Zen putovanja, kultiviranje tih stanja doista zahtjeva početnu potrošnju energije. Moramo svladati inhibicije, pobijediti kolebanja, razbiti introvertne i knjiške navike, sublimirati tjeskobe. Naša se trećerazredna, ostaj-doma svijest čini sigurna i udobna u usporedbi s opasnostima i neudobnostima Ceste i njenih vječnih novosti i neobičnosti, stalnih zahtjeva upućenih našoj pažnji. «Strah od slobode» truje našu podsvjest, unatoč našoj svjesnoj želji za slobodom u putovanju. Umijeće kojem težimo rijetko se javlja kao urođeni talent. Ono mora biti njegovano – treba ga vježbati – usavršavati. Moramo potaknuti želju za intencionalnim putovanjem.

Žaliti se da razlike u svijetu nestaju predstavlja truizam, ali je to i istina. No ponekad je čudesno otkriti koliko različitost može biti otporna i organska. Čak i u Americi, zemlji shopping-centara i TV-a, regionalne razlike ne samo da opstaju već i mutiraju i cvjetaju u međuprostorima, u pukotinama koje uzduž i poprijeko presjecaju monolit, van opažaja Upornog Pogleda Medija, nevidljive čak i za lokalnu buržoaziju. Ako čitav svijet postaje jedno-dimenzionalan, moramo gledati, tražiti između dimenzija.
Smatram da je putovanje po svojoj prirodi fraktalno. Ono se odvija izvan karte-kao-teksta, izvan službenog Konsenzusa, ono je poput onih skrivenih uzoraka koji se smještaju unutar beskonačnih bifurkacija nelinearnih jednadžbi u čudnom svijetu matematike kaosa. Svijet ustvari nije u potpunosti mapiran, jer su ljudi i njihovi svakodnevni životi isključeni iz karte, proglašeni «bezličnim statistikama», ili zaboravljeni. U fraktalnim dimanzijama neoficijalne stvarnosti sva ljudska bića – a i strahovito puno «mjestâ» – ostaju jedinstveni i različiti. «Čisti» i «neiskvareni»? Možda i ne. Možda nitko i ništa nikad doista nije bilo čisto. Čistoća je nešto što stalno izmiče, a možda je čak i opasan oblik totalitarizma. Život je veličanstveno nečist. Život luta.

U godinama oko 1950. francuski Situacionisti razvili su tehniku putovanja koju su nazivali dérive, «lutanje», «prepuštanje struji». Zgražali su se nad samima sobom što nikad ne napuštaju rutinu i kolotečinu života pokretanog navikama; shvatili su da ustvari nikad nisu vidjeli ni Pariz. Počeli su provoditi nesustavne, nasumične ekspedicije kroz grad, danju dugo i besciljno lutajući, a noću pijući, otvarajući svoj mali tijesni svijet za nepoznatu zemlju sirotinjskih četvrti, predgrađa, vrtova, i pustolovina. Postali su revolucionarna verzija famoznog Baudelaireovog flaneura, dokonog šetača, dislociranog subjekta urbanog kapitalizma. Njihova su besciljna lutanja postala buntovna praksa.

Nešto od toga ostaje moguće i danas – besciljno lutanje, prepuštanje struji. Putovanje ne može biti ograničeno na dopušteno (i umrtvljujuće) zurenje turista, za kog je čitav svijet nepomičan, hrpa pitoresknosti koja čeka da bude konzumirana – jer je cijelo pitanje dozvole iluzija. Mi možemo izdavati svoje vlastite dozvole za putovanja. Možemo dozvoliti sebi da sudjelujemo, da iskusimo svijet kao živu vezu, a ne kao zabavni park. U nama kuca srce putnika, i ne trebamo stručnjake da definiraju i ograniče našu više-nego-fraktalnu složenost, da «interpretiraju» za nas, da nas «vode», da za nas posreduju naša iskustva, da nam prodaju slike naših želja. Posvećeno prepuštanje struji ponovo je rođeno. Čuvajte tajnu.

 

Hakim Bey – Informacijski rat

Image

Hakim Bey – Informacijski rat

Prevela: Andrea Pisac

Čovječanstvo je oduvijek mnogo ulagalo u planove koji nude bijeg od tijela. Pa zašto i ne? Materijalna je stvarnost u pravom kaosu. Neki od najranijih “religioznih” artefakata, poput neandertalskih zemljanih pogreba, pomalo najavljuju vjeru u besmrtnost. Sve moderne religije (dakle one nakon paleolita) sadrže gnostičku sumnju ili čak otvoreno neprijateljstvo prema tijelu i stvorenom svijetu. Suvremena “primitivna” plemena, čak i pogani seljaci, posjeduju koncept besmrtnosti i izlaženja-izvan-tijela (ec-stasy), ne pokazujući neophodno pri tom pretjeranu mržnju prema tijelu. Trag gnosticizma nakuplja se polako (poput žive koja ne ubija u malim količinama) sve dok jednom ne postane patološki. Gnostički dualizam oprimjeruje ekstremno stajalište toga prijezira, premještajući sve vrijednosti s tijela na duh. Ta ideja karakterizira ono što nazivamo civilizacijom. Slična putanja može se pratiti kroz fenomen rata. Lovci/sakupljači prakticirali su (još uvijek prakticiraju među Yanomamo plemenom američkih Indijanaca) vrstu ritualizirane tuče (sjetimo se indijanskoga običaja u kojem mladi muškarac mora pobijediti svog neprijatelja bez ijednog zadobivenog udarca). “Pravi” je rat nastavak religije i ekonomije (dakle politike) drugim sredstvima, te tako historijski započinje tek u neolitu svećeničkim izumom “oskudnosti” i pojavom “ratničke kaste”. (Kategorički odbacujem tvrdnju da je rat nastavak lova). Drugi svjetski rat bio je čini se zadnji “pravi” rat. Hiperrealni rat počeo je u Vijetnamu pojavom televizije i postigao je svoju sramnu potvrdu u Zaljevskom ratu, 1991. Hiperrealni rat više nije ekonomski, više ne služi za opstanak zemlje. Ritualizirana tuča sada je namjerna i nehijerarhijska (ratni zapovjednici su uvijek privremeni); pravi je rat uvijek obavezan i hijerarhijski; hiperrealni rat je imaginacijski i psihološki pounutren (“Čisti rat”). U prvom slučaju riskira se tijelo, u drugom tijelo se žrtvuje, dok u trećem tijelo nestaje. (O ratu vidi u P. Clastres, Arheologija nasilja). Moderna znanost također uključuje anti-materijalistički zaokret, a dijalektički ishod toga rata s religijom u jednu je ruku i postao religija. Znanost, kao učenje o materijalnoj stvarnosti, paradoksalno rastvara materijalnost stvarnoga. Znanost je oduvijek bila vrsta svećeništva, grana kozmologije; i ideologija, opravdanje “stvari kakve jesu”. Dekonstrukcija stvarnoga u post-klasičnoj fizici zrcali vakuum ne-stvarnosti koji konstituira “državu”. Jednom možda ideja Raja na Zemlji, država se danas ne sastoji ni od čeg drugoga do upravljanja Slikama.Ona više nije “sila”, već bestjelesni uzorak informacija. No, baš kako je babilonska kozmologija opravdavala babilonsku moć, tako isto i konačnost moderne znanosti služi kao sredstvo “Konačnoj Državi”, post-nuklearnoj državi, “informacijskoj državi”. Tako bi bar to objasnila Nova Paradigma. I “svi” prihvaćaju aksiomatske premise nove paradigme. Nova paradigma vrlo je duhovna.

Čak i New Age sa svojim gnostičkim tendencijama prihvaća Novu Znanost i njezinu sve veću produhovljenost u kojoj pronalazi tekstove-dokaze za svoj spiritualni pogled na svijet. Meditacija i kibernetika idu ruku pod ruku. Naravno “informacijska država” na neki način treba podršku policijske sile i sistema zatvora koji bi zapanjio i samog Nabukodonozora te bacio sve svećenike Moloha u paroksizme strahopoštovanja. A “moderna znanost” još uvijek ne može sa sebe sprati sukrivnju skoro-uspješnog “osvajanja Prirode”. Najvećeg civilizacijskog trijumfa nad tijelom.

No, koga je briga? Sve je “relativno”, zar ne? Pretpostavljam da naprosto moramo napustiti tijelo u svojoj evoluciji. Možda je to ostvarivo u “kvantnom skoku”. U međuvremenu, pretjerano posredovanje Društvenoga, koje se proizvodi kroz aparate medija, intenzivira naše otuđenje od tijela usmjeravajući protok pažnje na informaciju, a ne na neposredno iskustvo. U tom smislu, mediji imaju religioznu ili svećeničku ulogu, te se čini da nam nude način kako da nadvladamo tijelo redefinirajući duh kao informaciju. Smisao informacije jest Slika, svet i ikonički sklop informacija koji uzurpira prvenstvo “materijalnog tjelesnog principa” kao potku utjelovljenja, zamjenjujući ga bestjelesnom neuništivom ekstazom. Svijest postaje nešto što se može “skinuti” s Interneta, izrezati iz matrice animalnosti i obesmrtiti u obliku informacije. Ne više duh-u-stroju, nego stroj-poput-duha, stroj kao Sveti Duh, vrhovni posrednik, koji će nas prevesti od naših tjelesa do tračka Svjetlosti. Virtualna stvarnost je kibernetička spoznaja. Priključiti se, ostaviti zauvijek Majku Zemlju za sobom. Sve znanosti predlažu paradigmatsku univerzalnost – kako u znanosti, tako i u socijalnom životu. Klasična je fizika porodila Kapitalizam, Komunizam, Fašizam i ostale Moderne ideologije.

Post-klasična znanost također predlaže skup ideja koje bi bile upotrebljive u socijalnome aspektu: relativnost, kvantna “nerealnost”, kibernetika, informacijska teorija i sl. Uz neke iznimke, post-klasična je tendencija prema sve većem i većem produhovljenju. Neki zagovornici teorije crnih rupa, primjerice, pričaju poput pravih Pavlinskih teologa, dok neki pripadnici informacijske teorije počinju zvučati poput pravih manihejaca [1]. Na socijalnome planu, ove paradigme pogoduju retorici bestjelesnosti koje se ne bi postidio neki pustinjak iz 3. stoljeća ili sedamnaeststoljetni novoengleski Puritanac – no izrečene su jezikom postindustrijskog, postmodernog dodvoravajućeg potrošačkog ludila. Svi naši razgovori zaraženi su nekom vrstom paradigmatskih pretpostavki koje nisu ništa drugo do jednolične tvrdnje, koje ipak shvaćamo kao istinski prarazlog same Stvarnosti. Primjerice, s obzirom da se danas misli da kompjuteri predstavljaju pravi korak naprijed prema “artificijelnoj inteligenciji”, tako i mi pretpostavljamo da ćemo kupnjom kompjutera postati inteligentniji. U svojoj sam struci upoznao mnogo književnika koji su iskreno vjerovali da ih je posjedovanje kompjutera učinilo boljim piscima (ne efikasnijim, već boljim). To je zabavno – no, ovaj isti osjećaj (što se tiče kompjutera) – kada se primijeni na multi-milijarderski budžet vojske – proizvodi Ratove Zvijezda, robote ubojice i slično. (Vidi Manuel de Landa, Rat u vrijeme inteligentnih strojeva). Važan dio ove retorike obuhvaća koncept “informacijske ekonomije”. Smatra se da postindustrijski svijet trenutno rađa tu novu vrstu ekonomije. Jedan od najjasnijih primjera tog koncepta može se naći u nedavno objavljenoj knjizi jednog slobodoumnog biskupa Gnostičke dualističke crkve u Kaliforniji te uvaženog i obrazovanog suradnika Gnostičkog časopisa:
Industrija koja pripada prošloj epohi čovječanstva (ponekad nazivana “niskom tehnologijom”) bila je velika industrija, a veličina uvijek uključuje i tlačenje. Nova, visoka tehnologija, međutim, nije velika u tom smislu. Dok je stara tehnologija proizvodila i distribuirala materijalne sirovine, nova tehnologija proizvodi i emitira informaciju. Sirovina u novoj tehnologiji više nije materija, već um. Pod utjecajem visoke tehnologije, svijet se sve više kreće od fizičke ekonomije prema nečemu što se može nazvati “metafizičkom” ekonomijom. Polako počinjemo priznavati da je upravo svijest, a ne sirova materija ili fizička stvarnost, osnova bogatstva. [2]

Moderni neo-gnosticizam obično minimalizira stari manihejski napad na tijelo u korist nježnije i ekološkije retorike. Biskup Hoeller, primjerice, ističe važnost ekologije i okoliša (jer ne želimo zagaditi naše gnijezdo – Zemlju) – no u ovom poglavlju o indijanskoj duhovnosti, on sugerira da je kult Zemlje vidljivo inferioran čisto gnostičkom duhu bestjelesnosti:
Ne smijemo, dakle, zaboraviti da gnijezdo nije isto što i ptica. Egzoterične i ezoterične tradicije tvrde da Zemlja nije jedini čovjekov dom, da nismo izrasli iz nje poput korova. I dok naša tijela možda potječu sa Zemlje, naša bit zasigurno ne. Kada bismo razmišljali na drugačiji način, odudarali bismo od svih poznatih duhovnih tradicija i odvojili bismo se od znanja proroka i mudraca svih vjekova. Iako mudri na svoj način, Indijanci imaju malo veze s ovim bogatim duhovnim nasljedstvom. [3]

U tom smislu, (tijelo = divljak), biskupova mržnja i prijezir prema mesu osvjetljava svaku stranicu njegove knjige. U svom entuzijazmu prema istinski religioznoj ekonomiji, on zaboravlja da čovjek ne može jesti informaciju. “Pravo bogatstvo” ne može nikada postati nematerijalno dokle god čovječanstvo ne postigne potpuno produhovljenje “skinutih” informacija. Informacija se u kulturnom smislu može nazivati metaforičkim bogatstvom jer je korisna i poželjna – ali nikada ne može biti bogatstvo u točno onome smislu u kojemu to mogu biti kamenice i vrhnje, ili žito i voda. Informacija je uvijek samo informacija o nečemu drugome. Kao i novac, informacija nije sama stvar. Nakon nekog vremena, možemo početi razmišljati o novcu kao bogatstvu (kao u prekrasnom taoističkom ritualu “Voda i novac” – dva najvitalnija principa u svemiru), no to se zapravo svodi na nedosljedno apstraktno razmišljanje, čiji fokus i pažnja vrludaju od peciva do novca koji onda simbolizira samo pecivo. [4] Efektivno smo imali informacijsku ekonomiju od trenutka kada je izmišljen sam novac. Ali još uvijek nismo naučili kako se probavlja bakar. Ezopovska me sirovost tih istina posramljuje, no moram prisilno izigravati glupu lijenu seljačinu koja ore iskrivljenu brazdu jer izgleda da svi ostali razumni ljudi oko mene haluciniraju.

Amerikanci i ostali pripadnici Prvog svijeta prilično su podložni retorici “metafizičke ekonomije” jer više ne možemo vidjeti (osjetiti ili pomirisati) mnoge dokaze fizičkog svijeta oko nas. Naša je arhitektura postala simbolična, zatvorili smo se u manifestacije apstraktnih ideja (auto, stan, ured, škola), radimo u informacijskoj ili uslužnoj djelatnosti, pomažući tako svak na svoj mali način izoliranim simbolima bogatstva da se kreću oko apstraktne mreže kapitalizma, pri tom provodeći svoje slobodno vrijeme uronjeni u medije umjesto u neposredan doživljaj materijalne stvarnosti. Materijalni nam je svijet počeo simbolizirati katastrofu, kako u našim histeričnim reakcijama na oluje i uragane (dokaz da ipak nismo uspjeli potpuno pokoriti Prirodu), tako i u neo-puritanskom strahu od seksualne različitosti ili željom za bljutavom i neprirodnom, skoro apstraktnom, hranom. Pa ipak, ta ekonomija Prvoga svijeta nije sama sebi dovoljna. Njezina pozicija (vrh piramide) ovisi o ogromnoj supstrukturi materijalne proizvodnje. Meksički seljaci za nas uzgajaju i pakiraju svu tu «prirodnu» hranu da bismo se mogli posvetiti burzi, osiguranju, kompjuterima, pravu, video igricama. Roblje u Taiwanu proizvodi silikonske čipove za naše kompjutere. Oni s turbanima na glavi na Bliskom istoku pate i umiru za naše grijehe. Život? Ah, to naši sluge rade za nas. Mi nemamo život, samo životni stil – apstrakciju života koja se zasniva na svetoj simbolici potrošačke ideologije, posredovanu nam duhovnim vodstvom zvijezda, onih «od života većih» apstrakcija koje vladaju našim vrijednostima i nastanjuju naše snove – arhetipovi medija, ili im možda riječ mediokrati bolje pristaje. Naravno, bodrijarovska distopija zapravo ne postoji – ili barem još ne. [5] Ipak je zapanjujuće koliko je mnogo socijal-radikala smatra poželjnom, ili poželjnom dok god se naziva “informacijskom revolucijom” ili nekako jednako inspirativno. Ljevičari govore o otimanju sredstava informacijske proizvodnje iz ruku informacijskih monopola. [6] Uistinu, informacija je svugdje – čak se i atomska bomba može konstruirati po planovima dostupnim u javnim bibliotekama. I kako Noam Chomsky ističe, čovjek uvijek ima pristup informaciji – ukoliko posjeduje privatni dohodak i fanatizam koji graniči s ludilom. Sveučilišta i “mozgovni centri” očajnički pokušavaju monopolizirati informaciju – i oni su zaslijepljeni idejom informacijske ekonomije – ali njihove su zavjere smiješne. Informacije možda nisu uvijek besplatne, no ima ih uvijek na raspolaganju mnogo više nego što jedna osoba može iskoristiti. Knjige svih mogućih naslova i tema mogu se još uvijek naći u knjižnicama koje su međusobno povezane. [7] Dok u isto vrijeme, netko ipak mora uzgajati kruške i popravljati cipele. I iako se i te industrije mogu potpuno automatizirati, još uvijek mora postojati netko tko će jesti kruške i nositi cipele. Tijelo je još uvijek osnova bogatstva. Ideja Slike kao bogatstva je spektakularna zabluda. Čak će i radikalni kritičar informacijske teorije priznati da se radi o precjenjivanju i prevelikom apstrahiranju podataka. U engleskom situacionističkom časopisu NO, sljedeća je poruka bila nažvrljana preko zadnje stranice nedavnog broja:
“Dok čitate ove riječi, rađa se informacijsko doba … unutar i okolo vas – s dezinformacijskim projektilima i propagandnom bombom izravne Informacijske ratne djelatnosti.
Tradicionalno su se ratovi vodili zbog teritorija i ekonomske prevlasti. Informacijski se rat vodi u svrhu stjecanja teritorija svojstvenog informacijskom dobu, dakle, ljudskog uma … Posebice je to sila imaginacije koja je pod izravnom prijetnjom izumiranja zbog nasrtaja i preopterećenosti multi-medijima… OPASNOST – TVOJA IMAGINACIJA MOŽDA IPAK NIJE TVOJA… Kako se kultura profinjuje, povećava se oslanjanje na slike, ikone i simbole kao način samoodređenja i komunikacije s ostalim kulturama. Dok akumulirana mješavina kulturalnih slika pluta uokolo u kolektivnoj psihi, neke izomorfne ikone srastaju da bi proizvele i projicirale iluziju stvarnosti. Pomodarstvo, moda, artistički trendovi. ZNATE REZULTAT. ‘Ne mogu prihvatiti njihove slike stvarnosti jer vjerujem u stvarnost njihovih slika (njihove slike stvarnosti).’ TKO GOD NADGLEDA METAFORU, UPRAVLJA UMOM. Polako se shvaćaju uvjeti potpunog zasićenja – zastrašujuća paraliza – od trivijalizacije specijaliziranog znanja do specijalizacije trivijalnosti. Informacijski je rat rat koji ne smijemo izgubiti. Ishod bi bio nezamisliv.” [8]

Sam sam vrlo blagonaklon autoru ove kritike medija, međutim jednako tako osjećam da se tu pomalo radi i o demonizaciji informacije koja se ne sastoji ni od čega drugoga osim zrcalne slike informacije-kao-spasa. Opet se evocira bodrijarovska vizija tehnološkog svemira, ali ovaj put kao Pakao, a ne kao gnostička budućnost. Biskup Hoeller želi da se svi priključe i skidaju s mreže, anonimni situacionalist viče da biste trebali ugasiti televizor – no obojica vjeruju u mističnu moć informacije. Jedan predlaže pax technologica, dok drugi objavljuje rat. I iz jednog i iz drugog izvire jedna vrsta manihejske ideje Dobra i Zla, ali se ne mogu složiti što je što. Kritički teoretičar pliva u moru činjenica. Možemo to jednostavno zamisliti kao naš otpor, sebe kao ontološku gerilu u prostranstvu podataka. Počevši od 19. stoljeća, mutirajuće humanističke znanosti na površinu su izvukle ogromnu zbirku informacija, krenuvši od šamanizma pa do semiotike. Svako otkriće upućuje svoju reakciju natrag matičnoj znanosti i tako je mijenja. Polako se udaljavamo. Pokušavamo uhvatiti poetske činjenice, podatke koji će pojačati i promijeniti naš doživljaj stvarnosti. Izmišljamo nove hibridne znanosti kao sredstvo za postizanje toga cilja: etnofarmakologija, etnohistorija, kognitivni studiji, historija ideja, subjektivna antropologija (antropološka poetika ili etnopoetika), dada-epistemologija i sl. Ne doživljavamo to znanje kao dobro samo po sebi, već vrijedno jedino ukoliko nam pomaže da izgradimo vlastitu sreću. U tom smislu mi poznajemo informaciju kao bogatstvo, iako i dalje priželjkujemo pravo bogatstvo, a ne samo njegovu apstraktnu manifestaciju. U isto smo vrijeme svjesni “informacijskog rata”, [9] a ipak se ne odlučujemo prigrliti neznanje samo zbog toga što se informacija može iskoristiti poput otrovnog plina. Neznanje čak nije niti adekvatna obrana, a kamoli korisno oružje u ovome ratu. Informacija nije niti fetiš, niti demon. Umjesto toga, pokušajmo uspostaviti skup vrijednosti koji će informaciju moći izmjeriti i procijeniti. Kriterij u toj procjeni nam jedino može biti tijelo. Prema nekim misticima tijelo i duh su jedno. Duh je u svakom slučaju izgubio svoju opipljivost (od Nietzschea nadalje), dok je pravo tijela na stvarnost bilo umanjivano od strane moderne znanosti dok ga nije proglasila oblakom čiste energije. Zašto onda ne bismo pretpostavili da tijelo i duh jesu jedno, i na kraju krajeva da su blizanci ili dijadski aspekti iste sveprožimajuće i neobjašnjive stvarnosti? Nema tijela bez duha i nema duha bez tijela. Gnostički dualisti jednako su u krivu kao i prosti dijalektički materijalisti. Tijelo i duh zajedno čine život. Ako jedna strana nedostaje, život se gasi. To ustanovljuje prilično jednostavan skup vrijednosti, ako pretpostavimo da nam je život draži od smrti. Očigledno je da izbjegavam bilo kakvo jasno određenje pojmova tijelo ili duh. Govorim o svakodnevnom neposrednom iskustvu. Doživljavamo duh kada spavamo ili nešto stvaramo; tijelo doživljavamo kada jedemo ili seremo (ili obrnutim redom); oboje doživljavamo u istom trenutku kada vodimo ljubav. Ne predlažem nikakve metafizičke kategorije. Još uvijek plutamo, a ovo su samo ad-hoc primjedbe i ništa više. Ne moramo biti mistici da bismo predložili ovu vrstu jedinstvene realnosti. Jedino moramo naglasiti da se još niti jedna druga realnost nije pojavila u kontekstu našeg poznatog iskustva. Za sve praktične svrhe, svijet jest jedno. Historijski gledano, međutim, tijelo kao jedna od polovica uvijek je bilo na udaru uvreda, loše promocije, biblijske osude i ekonomske tužbe od strane duhovne polovice. Samoimenovani predstavnici duha kroz povijest su uvijek vladali, ostavljajući tijelu domenu prahistorije i nestanka primitivnog svijeta, nekoliko grčevitih ali uzaludnih pobunjeničkih pokušaja.

Duh je vladao, tako da jedva da i znamo kako komunicirati govorom tijela. Kada upotrebljavamo riječ “informacija”, u isto je vrijeme konkretiziramo jer se apstrakcije uvijek moraju utjeloviti – počevši od Boga koji se pojavljuje u obliku gorućeg grma. (Informacija kao katastrofalno rastjelovljenje “surove” materije). Sada bismo željeli predložiti identifikaciju jastva s tijelom. Sada ne prihvaćamo da je tijelo ujedno i duh, ali nastojimo održati nekakvu ravnotežu historijske jednakosti. Mjerimo svu mržnju upućenu tijelu i klevetanje svjetovnosti kao naše “Zlo”. Inzistiramo na oživljavanju (i promjeni) poganskih vrijednosti koje su vezane uz tijelo i duh. Nikako ne osjećamo entuzijazam prema informacijskoj ekonomiji jer u njoj vidimo još jednom prerušenu mržnju prema tijelu. Ne možemo vjerovati niti u informacijski rat jer ta ideja također hipostazira informaciju nazivajući je “zlom”. U tom smislu, informacija jest neutralna. Ali također ne vjerujemo u treću poziciju koja predstavlja ravnodušni bijeg i nemogućnost teoretske misli. Svaka činjenica poprima drugačija značenja prolazeći kroz našu dijalektičku prizmu i otkrivajući svoje razne zrake i sjene. Činjenica nije nikada inertna niti neutralna, ali može pripadati kako Dobru tako i Zlu (ili biti iznad te podjele) u nebrojenim varijacijama i kombinacijama. Mi smo, najzad, umjetnici tog nemjerljivog diskursa. Mi stvaramo vrijednosti. A to činimo jer smo živi. Informacija je jednako toliko kaotična koliko i materijalni svijet kojega zrcali i transformira. Mi prihvaćamo kaos, u potpunosti. To je sve život. No, unutar tog nepreglednog živućeg nereda, neke se stvari počinju spajati u poetiku ili način znanja ili način djelovanja. Nešto možemo pro tempore zaključiti dok god te zaključke ne ukrasimo i ne stavimo ih na oltar. Zaista, ni jedna informacija i ni jedna činjenica ne izgrađuje stvar po sebi. Sama riječ informacija uključuje ideologiju, ili još bolje paradigmu koja je ukorijenjena u nesvjesnom strahu od tišine materije i samog svemira. Informacija je surogat za sigurnost, ostatak dogme kao fetiša, prazno-vjerje, utvara. Poetske se činjenice ne mogu asimilirati s informacijskom doktrinom. “Znanje je sloboda” – to vrijedi jedino u slučaju ako se sloboda razumije kao psiho-kinetička vještina. Informacija je kaos; znanje je spontano uređivanje tog kaosa; sloboda je jahanje na valu spontanosti. Pokušaji da se donesu ovi zaključci konstituiraju nestalno i močvarno tlo naše “teorije”. PAZ (privremena autonomna zona) želi svo informacijsko i tjelesno zadovoljstvo u jednom velikom kompleksnom metežu slatkih podataka i slatkih susreta – činjenica i slavlja – mudrosti i bogatstva. To je naša ekonomija – i naš rat.

BILJEŠKE

[1] Novoživotne znanosti nude ovdje neke dijalektične suprotnosti, ili bi to mogle kad bi napravile ili promislile određene paradigme. Teorija kaosa se izgleda bavi materijalnim svijetom u pozitivnom smislu, upravo kao i Gaia-teorija, morfogenetska teorija i mnoge druge lake i neo-hermetičke discipline. Na svim ostalim mjestima pokušao sam uključiti ove filozofske implikacije u «veselu» sintezu. Radi se o tome da se ne smije napustiti misao o materijalnome svijetu, već treba shvatiti da svaka znanost ima i filozofske i političke implikacije, te da je znanost način razmišljanja, a ne dogmatska struktura nepromjenjive Istine. Naravno, kvantna, informacijska teorija, teorija relativnosti su sve u jednu ruku istinite i mogu se na pozitivan način interpretirati. To sam već učinio u nekoliko eseja. Sada želim istražiti negativne aspekte.

[2] Freedom: Alchemy for a Voluntary Society, Stephan A. Hoeller (Wheaton, IL: Quest, 1992.), 229.-230.

[3] Ibid., 164. str.

[4] Kao Pavlovljevi psi slineći na zvono za večeru, a ne na samu večeru – najbolja ilustracija onoga što nazivam apstrakcijom.

[5] Iako neki mogu reći da već “virtualno” postoji. Baš sam čuo od prijatelja iz Kalifornije o novom nacrtu “univerzalnih zatvora” – prijestupnicima će se dozvoliti da žive doma i idu na posao, ali će se svaki njihov korak pratiti na elektronskim monitorima, kao Winston Smith u 1984. Univerzalni panoptikon potencijalno se u potpunosti poklapa sa samom stvarnošću, život i rad preuzet će mjesto zastarjele fizičke zatočenosti – Društvo zatvora spojit će se s “elektroničkom demokracijom” da bi stvorili Državu Koja Nadgleda ili informacijski totalitarizam, dok RoboCop drži i vrijeme i prostor pod kontrolom svoga neumornog oka. Na nivou čiste tehnike, značilo bi to da smo konačno stigli u budućnost. Pošteni građani neće se imati čega bojati jer će vladati strah kao jedini vladar, a Red će likovati kao Univerzalni Led. Jedina nam nada leži u kaotičnoj ispremiješanosti međusobno povezanih kompjutera i u podmitljivoj gluposti ili dosadi onih koji nadgledaju cijeli sistem.

[6] Uvijek ću se sa zadovoljstvom sjećati kada mi se na jednoj konferenciji obratio bugarski delegat kao “kolegi filozofskom radniku”. Možda bi kapitalistička verzija bila “poduzetnik u filozofiji”, kao da se ideje kupuju poput jabuka na štandovima uz cestu.

[7] Naravno, informacija ponekad može biti okultna, kao u teoriji zavjere. Informacija može biti dezinformacija. Špijuni i propagandisti izmišljaju nekakvu sjenu informacijske ekonomije. Hakeri koji vjeruju u slobodu informacije imaju moju naklonost, posebno jer se u zadnje vrijeme Spektakularna Država okomila upravo na njih i podvrgla ih svojim naletima strahokontrole. Ali hakeri još moraju osloboditi jedan dio informacija koji nam je potreban u ovoj borbi. Njihova nemoć i opčinjenost snagom Slike čini ih idealnim žrtvama Informacijske Države, koja se i sama zasniva na čistoj simulaciji. Čovjek ne treba krasti podatke iz post-industrijsko-militarističkog centra da bi saznao kakve su mu namjere u budućnosti. Dovoljno znamo da izgradimo svoju kritiku. Više informacija samo po sebi nikada neće preuzeti ulogu stvarnog djelovanja koje nismo uspjeli izvršiti, podatak po sebi nikada neće doseći kritičku masu. Iako mnogo dugujem svojim dragim misliocima Robertu Antonu Wilsonu i T. Learyu, ne mogu se složiti s njima i njihovom optimističkom analizom kognitivne uloge informacijske tehnologije. Slobodu neće postići samo naš živčani sustav, već čitavo tijelo.

[8] “Svijet je jedno” može biti i bilo je korišteno da bi se opravdala ukupnost, metafizičko uređenje stvarnosti u kojem postoji centar ili vrh: jedan Bog, jedan Kralj, itd. To je monizam pravovjernosti, koji je naravno suprotstavljen dualizmu i njegovom drugom izvoru moći (Zlu) – pravovjernost također pretpostavlja da Jedno zauzima ontološki više mjesto nego Mnogi, da je transcendencija važnija od imanencije. Ono što nazivam radikalnim (ili heretičkim) monizmom zahtjeva ujedinjenje Jednog i Mnogih na razini imanencije; tako da se na njega može gledati kao na izokretanje ili orgiju u kojoj je svako Jedno jednako božansko. Radikalni monizam zastupa Mnoge – ąto objašnjava zašto leži u srcu poganskog politeizma i šamanizma, te ekstremnih oblika monoteizma poput ismailizma ili ranterizma, koji se zasnivaju na teoriji “unutrašnjeg svjetla”. “Sve je jedno”, prema tome, može poslužiti bilo kojem monistu ili anti-dualistu i može značiti mnogo različitih stvari.

[9] Ponuda: nova teorija taoističke dijalektike. Zamislite yin/yang pločicu, s bijelom pjegom u crnom polju i obrnuto – odvojene ne ravnom linijom, već zavojitom u obliku slova S. Amiri Baraka kaže da se dijalektika sastoji jedino od “odvajanja dobroga od zla” – ali taoist je iznad Dobra i Zla. Dijalektika je podatna, ali taoistička je dijalektika očito vrlo savitljiva. Primjerice, upotrijebivši taoističku dijalektiku, možemo prevrednovati Spoznaju još jednom. Istina, Spoznaja predstavlja negativni pogled na tijelo i stvaranje. Ali je također istina da je ona odigrala važnu ulogu u vječnoj pobuni protiv svih pravovjerja, a to je čini zanimljivom. U svom slobodoumnom i revolucionarnom obliku Spoznaja posjeduje mnoge tajne, od kojih je neke vrijedno znati. Organizacijski oblici Spoznaje – ekscentrični kultovi, tajna društva – puni su mogućnosti za PAZ/imedijatistički projekt. Dakako, naglasio sam to već drugdje, nije svaka Spoznaja dualna. Postoje i monističke spoznajne tradicije, koje ponekad mnogo posuđuju od dualizma i često se s njime poistovjećuju. Monistička je spoznaja anti-eshatološka, koristi religijsku terminologiju opisujući ovaj svijet, a ne Raj ili Gnostičku Pleromu. Šamanizam, neki “ludi” oblici Taoizma, Tantra i Zen, inovjeran asketizam i ismailizam, kršćanski antinomijanti poput Ranterizma i sl. – dijele uvjerenje o svetosti “unutrašnjeg duha”, i stvarnosti “svijeta”. To su naši duhovni predšasnici.

Hakim Bey – Imedijatizam

Image

Hakim Bey – Imedijatizam

Prevela: Ana Grbac

Svako iskustvo je posredovano – mehanizmima osjetila, mišljenjem, jezikom itd. I svaka se umjetnost nesumnjivo sastoji od daljnjih posredovanja iskustva.

Posredovanje se odvija postupno. Neka iskustva (miris, okus, spolni užitak itd.) manje su posredovana od drugih (čitanja knjige, gledanja kroz teleskop, slušanja glazbe). Neki mediji, posebno “žive” umjetnosti poput plesa, kazališta, glazbenih ili poetskih izvedaba, manje su posredovani od drugih kao što su naprimjer televizija, CD-i i virtualna stvarnost. Čak i kod medija koji se obično nazivaju “medijima” (posredovateljima), neki su više, a neki manje posredovani, ovisno o tome koliko imaginativnog sudjelovanja zahtijevaju. Novine i radio iziskuju više mašte, film manje, televizija još manje, virtualna stvarnost najmanje od svih (zasada).

Za umjetnost, upletanje Kapitala uvijek signalizira veći stupanj posredovanja. Ustvrditi kako je umjetnost postala robom znači reći da se medijacija, ili posredništvo, već dogodilo i da taj međuprostor čini rascjep i da je ta rascijepljenost jednaka “otuđenju”. Improvizirana glazba koju prijatelji sviraju kod kuće manje je otuđena od one koja se uživo izvodi u Metropolitanskoj operi, ili glazbe posredovane nekim drugim medijem (bilo da je riječ o PBSu, MTVu ili walkmanu). U stvari, moglo bi se ustvrditi da je glazba koja se distribuira besplatno ili po cijeni kasete poštom, manje “otuđena” od “žive” glazbe koja se svira na velikom “We are the world” spektaklu ili u noćnom klubu u Las Vegasu, premda se potonja izvodi pred živom publikom (ili se tako barem čini), dok prije spomenutu snimljenu glazbu konzumiraju udaljeni i nepoznati slušatelji.

Tendencije visoke tehnologije i tendencije kasnog kapitalizma tjeraju umjetnost u sve ekstremnije oblike posredovanja. Obje proširuju rascjep između proizvodnje i potrošnje umjetnosti, uz odgovarajući porast “otuđenja”.

S nestankom “mainstreama”, a samim tim i “avangarde” u umjetnosti, primjećeno je da su gotovo istovremeno razvijenija i intenzivnija umjetnička iskustva obnovljena u medijima i da su pretvorena u “smeće” poput svog ostalog smeća u sablasnom svijetu potrošne robe. “Smeće”, kako je pojam bio redefiniran recimo u Baltimoreu 70-ih, može biti vrlo zabavano – kao ironičan osvrt na neku vrstu nehotične folk kulture koja okružuje i utječe na nesvjesna područja “popularnog” senzibiliteta – kojeg, s druge strane, dijelom proizvodi sam Spektakl. “Smeće” je nekad bilo svjež koncept s radikalnim potencijalom. Sada je, međutim, usred ruševina postmodernizma konačno počelo zaudarati. Ironična prizemnost konačno je postala odvratna. Da li je, danas, moguće biti ozbiljan ali ne i razborit? (napomena: “Novo čistunstvo” (novi puritanizam) nije ništa drugo doli naličje nove prizemnosti. Mondeni neopuritanizam nosi ljagu reakcije na isti način na koji su postmodernistička filozofska ironija i očaj vodili u reakciju. Društvo koje teži pročišćenju isto je kao i pijano društvo. Jedino što preostaje nakon “12 stepenica” trendovskog odricanja u 90-ima, trinaesta je stepenica ka vješalima. Ironija je možda postala dosadna, ali samosakaćenje nikada nije bilo ništa drugo doli provalija. Dolje frivolnost – dolje razboritost.) Sve istančano i lijepo, od nadrealizma do break-dancea, završilo je kao krmivo za McDeathove reklame; petnaest minuta kasnije sva je čarolija isisana i sama je umjetnost mrtva poput sprženog skakavca. Medijski magovi, koji su u prvom redu postmodernisti, počeli su se, poput lešinara koji povraća i ponovo ždere jednu te istu lešinu u opscenoj ekstazi autoreferencijalnosti, hraniti životnom snagom “Smeća”. Gdje je izlaz?

Prava umjetnost je igra; igra je jedno od najneposrednijih iskustava. Od onih koji su odnjegovali užitak igre ne može se očekivati da od njega odustanu samo da bi odaslali političku poruku (kao u “umjetničkom štrajku” ili “ukidanju bez realizacije” umjetnosti itd.). Umjetnost će opstati, otprilike kao i disanje, hranjenje i jebanje.

Unatoč tomu, krajnje nas otuđenje umjetnosti odbija, posebno u “medijima”, u komercijalnom oglašavanju, galerijama, “glazbenoj industriji” itd. Ponekad brinemo čak i o razmjeru u kojem nas naša upletenost u umjetnosti kao što su pisanje, slikanje ili glazba čini suučesnicima u gadnoj apstrakciji, odmaku od neposrednog iskustva. Nedostaje nam izravnost igre (prvotni poticaj u stvaranju umjetnosti); nedostaje nam miris, okus, dodir, osjet tijela u kretanju.

Kompjuteri, video, radio, tiskarski strojevi, sintesajzeri, fax uređaji, kasetofoni, fotokopirke – sve su to dobre igračke, ali i stravične ovisnosti. Naposljetku shvaćamo da ne možemo “posegnuti i dotaknuti nekog” tko nije fizički prisutan. Ti mediji mogu biti korisni našoj umjetnosti – ali nas ne smiju posjedovati, niti smiju posredovati, odvojiti nas, stati između nas i naše anime /našeg animalnog. Želimo vladati medijem, ne želimo da on Vlada nama. Željeli bismo se prisjetiti psihičke borilačke vještine koja ističe spoznaju da je tijelo od svih medija najmanje posredovano.

Stoga, kao umjetnici i “kulturni radnici” koji nemaju namjeru odustati od djelovanja u odabranom mediju, zahtijevamo od sebe iznimnu svijest o imedijaciji, kao i svladavanje izravnih načina ostvarivanja te osvještenosti u igri, neposredno (odmah) i neposredovano (bez posredovanja/medijacije).

Svjesni činjenice da će svaki umjetnički “manifest” napisan danas zaudarati na istu gorku ironiju kojoj se suprotstavlja, bez oklijevanja proglašavamo (i bez puno premišljanja) utemeljenje “pokreta” IMEDIJATIZMA. Činimo to jer se imedijatizmom namjeravamo baviti u tajnosti, kako bismo izbjegli svako onečišćenje posredovanjem. Javno ćemo nastaviti s objavljivanjem, radom na radiju, tiskanjem, glazbom itd., ali privatno ćemo stvoriti nešto drugo, nešto što će se slobodno dijeliti i nikada pasivno konzumirati, nešto o čemu će se moći otvoreno raspravljati, ali što nikad neće razumjeti agenti otuđenja, nešto bez komercijalnog potencijala, ali neprocjenjive vrijednosti, nešto okultno ali potpuno zapleteno u tkanje naših svakodnevnih života.

Imedijatizam nije pokret u smislu estetskog programa. On ovisi o situaciji, a ne o stilu, sadržaju, poruci ili Školi. On može poprimiti bilo kakav oblik kreativne igre koju može izvoditi dvoje ili više ljudi, sami i za sebe, licem u lice i zajedno. Tako shvaćen, on je poput igre, i stoga se mogu primijeniti izvjesna “pravila”.

Svi promatrači moraju biti izvođači. Svi troškovi se dijele i svi proizvodi koji mogu proizaći iz igre se također trebaju dijeliti isključivo među sudionicima (oni ih mogu zadržati ili darivati, ali ih ne smiju prodavati). Najbolje igre imat će malo ili nikakve koristi od očitih oblika posredovanja kao što su fotografija, snimanje, tiskanje itd., i težit će neposrednim tehnikama koje uključuju fizičku prisutnost, izravnu komunikaciju i osjetila.

Očita matrica za imedijatizam je party. Prema tome, dobar obrok može biti imedijatistički umjetnički projekt, pogotovo ako su svi prisutni i kuhali i jeli. Drevni Kinezi i Japanci u maglovitim su jesenjim danima održavali zabave mirisâ gdje bi svaki uzvanik donio miris kućne izrade ili parfem. Na zabavama nizanja rima pogrešan bi kuplet za sobom povlačio kaznu ispijanja čaše vina. Prela, tableaux vivants, igre nadopunjavanja, rituali druževnosti poput Fourireove “muzejske orgije” (erotski kostimi, poze i zadirkivanja), živa glazba i ples – povijest je prepuna prikladnih formi, a imaginacija će ih stvoriti još.

Razlika između devetnaestostoljetnih društvenih igara i imedijatističke igre leži u svijesti o imedijatističkoj praksi kao odgovoru na jade otuđenja i “smrt umjetnosti”.

Mail art 70-ih i fanzinska scena 80-ih bili su pokušaj nadilaženja posredovanja umjetnosti kao potrošne robe i mogli bi se smatrati pretečama imedijatizma. Kako bilo, oni su očuvali posredovane strukture poštanske komunikacije i xerografije i samim tim nisu uspjeli prevladati izolaciju sudionika, koji su doslovce ostali izvan doticaja. Želimo motive i otkrića tih ranijih pokreta dovesti do logičnog krajnjeg zaključka – do umjetnosti koja ukida sve posredovatelje i otuđenje, barem u mjeri u kojoj to čovjekov položaj omogućava.

Čak štoviše, imedijatizam nije osuđen na nemoć u svijetu, jednostavno stoga što izbjegava publicitet tržišta. “Poetski terorizam” i “umjetnost sabotaže” prilično su logične manifestacije imedijatizma.

Konačno, očekujemo da će praksa imedijatizma u nama samima osloboditi golemu riznicu zaboravljene snage, koja neće samo preoblikovati naše živote putem tajnovite realizacije neposredovane igre, već će neizbježno poboljšati i rasplamsati i prožeti drugu umjetnost koju stvaramo, javniju i posredovaniju umjetnost.

Nadamo se da će se ovo dvoje sve više približavati, i konačno možda postati jedno.