Raymond Williams o “strukturi osjećaja”

Image

Na hrvatski preveo: Višeslav Kirinić

“Bitno poznavanje općeg ustroja moguće je isključivo u našem prostoru i našem vremenu. Iako možemo naučiti mnogo toga o životu na nekim drugim mjestima i u neko drugo vrijeme, čini mi se da određene sastavnice bivaju nepovratno izgubljene. Čak i one koje je moguće rekonstruirati, bivaju rekonstruirane putem apstrakcije, a to je izuzetno važno. Svaku takvu sastavnicu promatramo kao nešto što se nataložilo, ali u življenom iskustvu vremena, međutim, svaka je sastavnica dio otopine, neodvojivi dio složene cjeline. U proučavanju bilo kojeg ranijeg razdoblja najteže je dokučiti onaj osobiti osjećaj kakvoće života na posebnom prostoru i vremenu: steći dojam o tome kako su se pojedinačne djelatnosti združivale u poseban način razmišljanja i života. Moguće je rekonstruirati obrise određenog životnog ustroja, moguće je rekonstruirati čak i ono što Fromm naziva „društveni karakter“, a Benedict pak imenuje „kulturnim uzorkom“. Društveni karakter – važeći sustav ponašanja i stavova – uči se formalno i neformalno, istovremeno je ideal i običaj. „Kulturni uzorak“ izbor je i konfiguracija interesa i djelatnosti, kao i osobit način njihova vrednovanja, koji tvori specifičan ustroj ili „način života“. No, čak su i ta obilježja nakon rekonstrukcije obično apstraktna. Možda je, međutim, moguće steći uvid u sljedeću zajedničku sastavnicu – koja po sebi nije ni obilježje, ni uzorak – nego stvarno iskustvo kroz koje su obilježja i obrasci življeni. To je potencijalno od velike važnosti i smatram da nam najveću mogućnost u tom pravcu otvaraju umjetnosti pojedinog razdoblja. Može se, naime, dogoditi da nakon njihova uspoređivanja s izvanjskim obilježjima razdoblja, uz prihvaćanje pojedinačnih odstupanja, iznađemo neku bitnu zajedničku sastavnicu čije mjesto nije moguće jednostavno odrediti. Mislim da je to najlakše razumjeti pomislite li na neku sličnu analizu našega vlastitog načina života. Riječ je o osobitom osjećaju života, osobitom zajedništvu iskustva o kojem gotovo da i nije potrebno govoriti, kroz čije tijelo na osobit način prolaze sva ona obilježja našeg načina života – koja je moguće opisati u izvanjskoj analizi – dajući mu osobitu i karakterističnu boju. Toga obično postajemo najbolje svjesni kada zamijetimo razlike među generacijama koje nikada „ne govore istim jezikom“, zatim kada čitamo opis našeg načina života iz pera nekoga izvan naše zajednice ili, pak, kada promatramo sitne razlike u načinu govora ili ponašanja kod nekoga tko je naučio naše običaje, ali nije odgajan u njihovu duhu. Gotovo svaki formalni opis jednostavno je pretjerano grub za izražavanje te ipak posve osobite vrste zasebnog i prirođenog stila. A ako to vrijedi za onaj način života koji nam je osobno tako blizak, onda će isto nedvojbeno vrijediti i kada se nađemo u ulozi posjetitelja, učenika, gosta iz redova različite generacije: ulozi u kojoj se, zapravo, svi nalazimo prilikom proučavanja nekog prošlog razdoblja. Iako se sve to može pričiniti posve trivijalnim, činjenica postojanja takvog obilježja nikako nije trivijalna, niti marginalna; ona se zapravo čini ključnom.

[41] Opisni termin koji predlažem jest struktura osjećaja: ona je čvrsta i određena u smislu u kojem to svaka „struktura“ jest, ali se istovremeno očituje u najosjetljivijim i najmanje opipljivim sastavnicama našeg djelovanja. Na određeni način, ta struktura osjećaja jest kultura nekog razdoblja: to je osobita, živa rezultanta svih sastavnica općeg ustroja. I upravo u tome smislu umjetnosti nekog razdoblja, postavljene tako da uključuju karakteristične pristupe i tonove u raspravi, imaju izuzetno važnu ulogu. Jer upravo će u njima, prije nego igdje drugdje, spomenute karakteristike najvjerojatnije biti izražene; dakako, počesto ne svjesno, nego kroz činjenicu da je upravo u njima, u jedinim primjerima zabilježene komunikacije koja je nadživjela svoje nositelje, sabran stvarni osjećaj života, duboko zajedništvo koje komunikaciju čini mogućom. Ne mislim pritom da brojni pojedinci koji čine zajednicu svi redom posjeduju istu strukturu osjećaja ili društveni karakter. No, ipak smatram da je riječ o izuzetno dubokoj i širokoj zastupljenosti, u svim stvarnim zajednicama, budući da je upravo to preduvjet komunikacije. Ono što se pritom čini osobito zanimljivim jest da ta struktura nije, barem u nekom formalnom smislu, naučena. Jedna generacija može, čak prilično uspješno, poučavati svoje nasljednike određenom društvenom karakteru ili općem kulturnom uzorku, ali nova će generacija uvijek imati vlastitu strukturu osjećaja za koju se neće moći reći „odakle“ dolazi. Jer ovdje su možda jasnije nego drugdje, promjene ustroja organski uvjetovane: nova generacija na vlastite načine reagira na jedinstveni svijet koji nasljeđuje; ona nastavlja brojne tekovine čije porijeklo nije teško otkriti, te reproducira mnoge vidove ustroja koje je moguće zasebno opisati, ali pritom čitav svoj život osjeća ipak nekako drugačije, pa svoj stvaralački odgovor oblikuje u novu strukturu osjećaja.”

 

Preuzeto iz teksta “Analiza kulture” Raymonda Williamsa objavljenog u zborniku Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija (ur. Dean Duda. Disput, Zagreb: 2006.). Ovi konkretni odlomci nalaze se na 40. i 41. str. navedenog izdanja.

Dodatna napomena: prijevod Williamsovog teksta “Analiza kulture” (iz kojeg su ova dva odlomka) zapravo je prijevod poglavlja iz Williamsove knjige The Long Revolution, Penguin, Harmondworth 1965, str. 57-88. Navedena knjiga je prvi put objavljena 1961. u Londonu, u izdanju nakladničke kuće Chatto & Windus. Izdanje iz 1965. neznatno je izmijenjeno.

Podaci koje navodim u dodatnoj napomeni nalaze se u već navedenom izdanju zbornika rasprava na 35. stranici.